Treći poraz u nizu protiv Spursa je jako nezaslužen. Kako smo poslije prošle kapitulacije na Wembleyju pisali da nije dobro što je bilo očito svima, tako sada treba reći da su napadački moćni Spursi izgledali gotovo bezopasno. Mi smo opet uzeli i to jako kvalitetan posjed, napadali, prijetili, pucali, pogađali stative… jedino nismo zabili gol.
Krajem studenog smo izgubili sa 3:1 u poprilično zastrašujućoj predstavi Tottenhama na kojoj smo se mi pojavili negdje oko 65. minute. Sam ulazak naših u utakmicu je mogao nagovijestiti da neće biti dobro jer osim što smo primili naivan gol iz prekida nismo uspijevali organizirano sačuvati posjed i prenijeti težište igre na polovicu protivnika. Jorginho je bio jako dobro udvojen (kao sinoć), a mi jednostavno to tada nismo prepoznali i nismo znali kako izaći iz „problema“. Kod drugog pogotka Kepa nije očekivao da će Harry Kane pucati (koliko god smiješno zvučalo), a sinoć smo vidjeli da se najbolje uči na svojim greškama, pa se odličan šut Kanea skrene u korner još boljom jednoručnom obranom. Treći gol je samo potvrda da nismo bili u utakmici na pravi način, te je tako odlični Son ispao kao igrač s druge planete, a nije.
Sarri mi je jako drag kao trener ponajviše što je iznimno tvrdoglav, ali ne i slijep kada je igra momčadi u pitanju (nemojte miješati igru i sistem). Uvidio je greške iz te prve utakmice, doduše to smo mogli i mi, ali nije ustrajao u nečemu što nije valjalo nego je napravio sve da to popravi. Znao je da ako mu je playmaker i glavni režiser Jorginho odlično čuvan mora spustiti Hazarda na lažnu 9- ku. Netko mora kreirati i diktirati smjer napada, a Eden je to radio vrhunski protiv Man. Cityja.
Pochettino je to naravno očekivao jer je znao da Sarri neće svoju ekipu opet izložiti istoj opasnosti, pa je zaigrao malo opreznije i uže u sredini. Winks i Sissoko su stajali blizu jer im je jedini zadatak bio da zaustave protok lopte prema Hazardu, a što je otvaralo više prostora za Kantea i Barkleya koji su to mogli i kvalitetnije iskoristiti. Treba također pohvaliti obrambenu ulogu Kantea u ovoj utakmici koji je samo pametnim pozicioniranjem skroz isključio Eriksena iz utakmice. Nažalost, Barkley je najviše griješio iako se jako trudio i puno toga istrčao, ali to nije bilo to. S obzirom na to da je Eden stalno bio između Alderweirelda i Sancheza i njihovi bekovi su morali biti malo uže svjesni njegove brzine i opasnosti od okomite lopte, pa su Willian i Odoi imali više mjesta. Kada bi oni ulazili u sredinu otvarali bi se koridori za bekove koji to uglavnom ne koriste ili koriste jako skromno. Pošto je Azpi prirodno obrambeni igrač i onaj od kojega se manje traži u igri prema naprijed, onda je Alonso taj koji bi trebao, a ne pridonosi. Još nešto što je puno bolje izgledalo nego na prošlim utakmicama je kontinuiranost koju Sarri traži. Može se reći da smo gotovo cijelu utakmicu odigrali u odličnom tempu, sa stalnim napadima, kompaktnom obranom, bez posustajanja i u niti jednom trenutku nismo izgubili glavu. Takva se utakmica npr. odigrala i protiv Southamptona, ali to je ipak par klasa slabiji protivnik od Tottenhama. Posljedica dobre igre su šanse, koje smo imali… posljedica šansi su golovi, a njih pak zabijamo na kapaljku. Tek 6 u zadnjih 7 utakmica je poražavajuća činjenica, ali i jako čudna jer broj udaraca koji upućujemo sugerira da je realizacija na blago rečeno katastrofalnom nivou, a to se osim na treningu može popraviti još samo na tržištu. Dalo bi se i o kretnjama naših u zadnjoj trećini terena, pa i rješenjima unutar šesnaesterca… ali činjenica je da nam treba gol igrač.
Svi smo vidjeli kako je nezgodan VAR kada oni koji ga koriste nisu na njega naviknuti, no o tome će još biti priče ovih dana na Otoku i nadamo se pritiska da se nešto ispravi. Subota nam donosi utakmicu u kojoj skoro pa moramo osvojiti sva 3 boda i iskoristiti sraz Spursa i Man. UTD- a, ali zadnji put kada sam ovako nešto napisao jedan Southampton je napustio London bez primljenog pogotka.
Ako nismo napunili Pijetlove da bar stradaju Svrake.
Odrastao podno Promine, s trenutnim prebivalištem u Splitu. Jedina plava koju priznaje je ona na dresu Chelseaja i DOŠK-a iz Drniša, a jedini nogometni bog za njega je Frank Lampard. Čvrsto je na zemlji, realan i objektivan osim kada razmišlja o trenerskom pozivu. S obzirom na propalu karijeru nogometaša smatra da mu se negdje mora vratiti, pa sad... Besprijekoran taktičar o kojoj god se igri radilo, pobjeda je imperativ!
