Igranje van od leđa. Izigravanje odostraga. Igranje izvan od natrag. Kako god se to zvalo, samo nek netko izbije loptu!
Ako se niste primijetili moju frustraciju, jednostavno to ne volim. Razumijem da je to dio Sarriballa i da to može biti korisno u iscrpljivanju protivnika i da je bolje od napucavanja lopte u njihov posjed i blablabla. Ne volim to jer mi daje mini srčane udare svaki put kad netko da mrvicu preslab pas i protivnici samo eksplodiraju i onda Kepa pomagaj. Istina, tek se privikavamo na ovaj stil igre itd., ali i pod Conteom smo to radili.
IGRALI SE. Na svojoj polovici. Jednostavno mi nije jasno zašto je to potrebno. Postoji i mjesto i vrijeme za sve, ali našoj obrani/vezi očito to nije jasno. Pola puta kada smo pokušali izaći iz pritiska pomoću kratkih pasova je uspjelo i lijepo je izgledalo čak. Druga polovica slučajeva, ne baš. Kad god nam takav način izlaženja nije uspio, bilo je tako jer smo se zafrkavali, da ne upotrijebim onu drugu riječ. Nije bilo potrebno i bilo je bolje jednostavno izbiti loptu jer FIZIČKI nije bilo dovoljno prostora za takvu igru.
Kad nas Liverpool stisne pet puta, četiri puta ćemo se izvući tom nekom fejk tiki-takom, ali peti put će biti stvarno gusto i netko će garant zeznut, da opet ne iskoristim drugu riječ. Sad će mi neki matematičari sjesti na leđa s nekim činjenicama tipa: “Ali Leone, 4/5 nije pola puta!” E pa mama mi je rekla da sam pametan!
Vjerujem da je moja frustracija apsolutno opravdana i da se taj problem može vrlo lako riješiti. Neka im prvi prioritet umjesto atraktivnog izlaženja iz naše trećine bude nešto poput, hmm, ne primanja gola? Nekada mi fale oni dani gdje ne bismo našli nikakvo okomito rješenje pa bi samo dodali onoj zmijetini na golu koja bi loptu nabila u 3 prave mjere terena. Tada bi Costa iskopao oči Philu Jonesu ili nekom drugom mid-table stoperu da osvoji loptu i imali bismo kontru. Mislim da ako uspijemo primiti što manje golova, veće su nam šanse za pobjedu. Ali što ja znam, sva moja znanja nogometne taktike su s “advanced settingsa” u Fifi.
Sad za ozbiljno, naša obrana nije dovoljno uvježbana da može iz bilo koje situacije izaći mirnim putem, a tako se ponašaju. Ne znaju procijeniti kada treba izbiti loptu, a kada se dodavati na metar od protivnika. Jedna je stvar to raditi protiv Southamptona gdje držimo Shanea Longa i Charlieja Austina u zuji, a druga kada nas stišću nadrogirani zečevi poput Aguera i Sterlinga. Čak i mogu nekako podnijeti kad Rüdiger i Luiz kombiniraju s Azpilicuetom, oni su svi defenzivno orijentirani i znaju kad je dosta zezancije.
Ono što mene brine je kada se u to uključe naši samouvjereni veznjaci Jorginho, Fabregas ili netko treći pa krenu izvoditi neke gluposti. Čim Fabregas dobije loptu unutar deset metara od našeg šesnaesterca imam isti osjećaj kao kad Caballero ide boksati centaršut. Osjećaj nelagode i panike. Nadam se da Sarri radi nešto po tom pitanju jer je samo pitanje vremena kada će nas takav način igre koštati nekog sudbonosnog gola.
Rođen i odrastao u Zagrebu, znači Hercegovac je. Navija za Chelsea od finala u Moskvi 2008. ili otkad ih je koristio na Fifi, ne zna ni on sam. Isto se bavi stand-up komedijom pa voli kad mu ljudi dođu na nastupe pljeskati iz sažaljenja.
