Od kad je Maresca postao služben, mogli ste u bespućima interneta pročitati (i pogledati) bezbroj taktičkih analiza u kojima su autori predviđali kako i s kojim igračima će Marescin Chelsea biti postavljen na terenu. Uobičajen je to slijed događaja nakon dolaska novog trenera u neki klub, a prožet je i uobičajenim pogreškama te popularnim zabludama. Ako i zanemarimo možda i najveći problem, činjenicu da Maresca ima tek jednu sezonu nogometa iza sebe na trenerskoj poziciji, što uzorak za precizno prognoziranje čini nezahvalno malenim, po meni najveća pogreška je sljedeća, a ponavlja se sa svakim novim trenerom, ne samo kod nas. Spoiler alert: sadrži sintagme kao što su ‘Ndidi uloga’ i ‘Pereira uloga’.

Sjećate li se kada je Pochettino dolazio pa su svi među našim igračima tražili tko će igrati ‘Eriksen ulogu’, a tko ‘Dier ulogu’? Naime, u Spursima je Pochettino često igrao otprilike ovako:

*bez lopte

*s loptom

Odnosno, da bi postigao (danas i tada) standardnu 3-2 obranu s loptom, a omogućio svojim bekovima da budu što ofenzivniji (što je Poch uvijek volio te je tada bilo in), Diera je u posjedu spuštao sa zadnjeg veznog među stopere, a Eriksena s desnog krila na dubinskog playa (DLP). Crtale su se prošle godine svakakve kombinacije naše ekipe da bi to izgledalo ovako, čak sam vidio neke koje su u prvu postavu ugurale Ziyecha i Chalobaha da igraju ‘Eriksen ulogu’ i ‘Dier ulogu’. 

Slično je bilo sada davne 2016. kada je dolazio Conte. Svi su bili uvjereni da će ‘Pirlo ulogu’ igrati Fabregas. Naime, ako je Conte u oba prethodna posla, Juventusu i Italiji, uspješno koristio 3-5-2 s Pirlom kao DLP-om, onda mora da će isto igrati i u Chelseaju, zar ne?

Naravno, ni Pochettino ni Conte nijednom u Chelseaju nisu napravili ništa slično. Poch je kod nas 3-2 uglavnom postizao tako da bi jednog beka poslao u napad, a drugog zadržao straga, što je i razlog zašto je jedan dio sezone nominalni lijevi ‘bek’ bio Colwill*. Conte je, pak, odbacio ulogu DLP-a u potpunosti, zaigrao onih legendarnih 3-4-3, a Fabregasa koristio tek s klupe – i to ne na DLP-u.

*Tek pri kraju se ‘sjetio’ invertirati Cucurellu s te pozicije.

Ukratko, česta zabluda je da ako je trener jednom (uspješno) igrao na jedan način, da će to do zadnjeg slova kopirati u svom sljedećem klubu. Takva pomisao zanemaruje ono najvažnije, da najuspješniji treneri ne prilagođavaju momčadi u potpunosti svom sistemu, već sistem u određenoj mjeri prilagođavaju igračima koje imaju na raspolaganju. Naravno, svaki trener će svoju novu ekipu uhodati u postulate svog stila nogometa te donekle replicirati svoj sistem, ali rijetko kada preslikati ama baš svaki detalj iz svoje prethodne ekipe.

Čak su i veliki tvrdoglavci kao što je bio naš Maurizio Sarri s vremenom mijenjali i korigirali svoje taktičke zamisli. Veliki kolovođa modernog nogometa, također notorni tvrdoglavac Pep Guardiola je već više puta evoluirao način na koji se njegova momčad postavlja na terenu, makar je stil igre ostao praktički isti. Njegov učenik, a naš novi trener Enzo Maresca, je ‘štreber’ za kojeg se zna da ima folder na svom laptopu sa zanimljivim trenerima, ekipama i taktičkim trendovima za koje misli da bi trebalo dublje proučavati i potencijalno iskoristiti. Ne zvuči kao trener koji nikada neće ništa promijeniti, zar ne?

Ipak, zbog raznoraznih situacija koje sada nećemo detaljno prepričavati, Maresca već nakon jedne sezone u poslu slovi za jednu od tvrđih glava u današnjem trenerstvu. To je, nadamo se, ipak plod već spomenutog malog uzorka. Ili je možda zaista ‘oženjen’ za postavku koju je koristio u Leicesteru te će doslovce isto pokušati preslikati u Cobhamu? Upravo to je tema ovog članka – hoće li Maresca nastaviti s istim (plan A), ili će možda adaptirati postavku na nešto vrlo slično (plan B), a potencijalno bolje za roster koji ima na raspolaganju na Stamford Bridgeu?

Ono što smo poprilično sigurni da neće mijenjati je da ćemo s loptom igrati u 3-2-2-3/3-2-4-1 ilitiga 3-box-3, što je danas daleko najprevalentnija postavka u vrhunskom nogometu, a tako praktički bez iznimke igraju i City i Arsenal, dvije dominantne ekipe u Premier ligi (i to s istim stilom nogometa kakvog njeguje Maresca, iz očitih razloga). Ono što je pitanje je – kako ćemo mi doći do te formacije s loptom iz nominalnih 4-3-3 ili 4-2-3-1* bez lopte?

*Također možemo biti sigurni da nećemo igrati postavu s 5 u zadnjoj liniji, ako je to ikome palo napamet.

Plan A – invertirani bek

Ovo je bila osnovna taktička zamisao Maresce u Leicesteru, i tu dolazimo do ovoljetnih ‘Eriksena i Diera’, odnosno u ovom slučaju Ndidija, Winksa i Pereire. Naime, Leicester je igrao nominalnih 4-3-3 bez lopte, a u posjedu se desni bek Pereira ‘invertirao’ u sredinu čime bi s DLP-om Winksom formirao dupli pivot, a obje osmice bi odlazile visoko u međuprostore, uključujući desnostranog Ndidija, što je specifično s obzirom da je on do tada u karijeri bio striktno defenzivni vezni. 

*bez lopte

*s loptom

Ako ikome ova priča s ‘laganim’ playmakerom na najdubljoj poziciji u veznom redu te trkačkim destruktorom pored i ispred njega na osmici zvoni na… u ovom članku već spomenute trenere, niste jedini. Bit’ će da je to neka talijanska stvar. Conte to, kao što smo već prepričali, kod nas nije replicirao, ali Sarri jest – njemu je Jorginho uvijek bio DLP, a Kanté, na užas mnogih, osmica. Vrijeme će pokazati što će napraviti Maresca koji to ipak radi ponešto drukčije, odnosno modernije, te invertirajući braniča svom laganom playmakeru zapravo dovodi dobrodošlu ispomoć.

Kod nas bi to izgledalo ovako:

*bez lopte

*Što se igrača korištenih u ovom članku tiče – Pišem Guiuja kao zamjenskog napadača dok naši ne kupe nekog drugog; Ignoriram Gallaghera i Chalobaha s obzirom da vjerojatno odlaze; Ne pišem Disasija jer ga smatram najlošijim od svih naših desnostranih stopera; Te bivam optimističan oko Fofane i njegove spremnosti.

*s loptom (invertiran desni bek)

Ili ovako:

s loptom (invertiran lijevi bek)*

Naravno, postoje opcije da se invertira lijevi bek, a naprijed pošalje Caicedo (a ne Enzo) te obrnuto, ali da ne crtamo sve. Opcija je, dakle, četiri.

Slijedom opisanih tendencija prilikom dolaska novog trenera, internet je trenutno uvjeren da će ‘Pereiru’ igrati James (ili Cucurella), ‘Winksa’ Enzo, a ‘Ndidija’ Caicedo. Zaista, to bi bili najprikladniji igrači za te uloge. Možda zaista oni budu točno to, ako Maresca preslika sve kao što je to napravio Sarri. Ali, ima li smisla i samim time nužne potrebe da igrači kao što su James, Enzo i Caicedo repliciraju uloge manjih igrača, uz dužno poštovanje spomenutim Lisicama? Možda oni pašu tim ulogama, ali pašu li u potpunosti te uloge njima? To su neka od pitanja na koja Maresca mora naći odgovor, a sve se zapravo svodi na to je li za momčad bolje da oni budu u tim ulogama, ili nije.

Navest ćemo zato, u namjeri da sami unaprijed odgovorimo na to pitanje, prednosti i mane ovog plana pa isto pokušati i za sve druge, dalje spomenute alternativne taktičke zamisli.

Prednosti

• Široke ofenzivne pozicije drže prava krila. To je razlika u odnosu na npr. Tuchelovih ili Conteovih 3-4-3 koje je u posjedu imalo jednaku strukturu (3-2-4-1), ali su širinu držali bekovi. Usporedite to s recentnim postavkama jednog Pepa ili Artete kojima su na širini npr. Doku i Silva, odnosno Martinelli i Saka. Koliko god su fit Chilwell i James bili dobri u tim ulogama, oni nemaju dribling i prodornost, jednostavno jer nisu krila. Bez igrača takvih karakteristika na širini, jasno je zašto je Tuchelov Chelsea s vremenom postao sve sterilniji, a City i Arsenal (p)ostali napadački strojevi…
• Kontrola sredine ili izolacija krila. Dakle, ne samo da su krila na točnoj poziciji gdje žele biti, već su često i izolirana 1 na 1, što je san svakog pravog driblera (Madueke bi mogao eksplodirati u ovom sistemu, a nije loše ni za Mudrika i Sterlinga). To se postiže tako što se sredina zgusne sa što više igrača (obično 4, katkad i 5) radi što bolje kontrole posjeda, a istovremeno to znači da bekovi, koje bi protivnička krila trebala pratiti, stoje daleko od naših krila i time protivnicima ostavljaju tešku dilemu; pustiti nas da u sredini stvorimo brojčanu nadmoć i zavladamo utakmicom, ili ispratiti krilima naše bekove u sredinu i time ostaviti svoje bekove izolirane protiv naših krila.
• Ofenzivna sloboda za osmice. Napadaču i krilima se u napadačkoj petorci pridružuju obje osmice, što je objašnjenje kako i zašto Pep svo ovo vrijeme može igrati s De Bruyneom, Alvarezom, (Bernardom ili Davidom) Silvom i sličnima na nominalnim osmicama – to su zapravo dvije desetke(!), svaka u svom međuprostoru. To bi savršeno odgovaralo brojnim našim igračima; Nkunkuu, Palmeru, Chukwuemeki, Santosu, Gallagheru (ako ostane), upravo kupljenom Dewsbury-Hallu…
• Uloga invertiranog beka odgovara barem polovici naših bekova. Konkretno, Cucurella će i dalje imati svoju poziciju za koju je stvoren. Sada je kupljen i Renato Veiga koji je zapravo originalno zadnji vezni, ali se u svojoj mladoj karijeri ‘outvertirao’ (ha-ha) na lijevog beka pa čak i stopera. Drugim riječima, kupljen je točno za ovo, što nam daje do znanja da Maresca želi opciju inverzije i s lijeve strane (ili možda isključivo?). Osim njih, James bi bio izvrstan invertirani bek, ali on možda preferira neke druge uloge. O tome i o drugima u ‘manama’.

Mane

• Razbija se naš pivot od 250 milijuna. Kupljeni kao idealan tandem, jedan od Enza i Caiceda u ovom sistemu taj tandem u posjedu napušta i postaje ofenzivni vezni. Većina vjeruje da će to biti Caicedo (kao pandan Ndidiju), a Enzo ostati natrag kao DLP. U toj cijeloj priči jedino dobro mi se čini Enzo kao DLP, što inače mislim da mu je najbolja pozicija/uloga, ali za njega ne bi bilo loše da katkad ima slobodu napasti šesnaesterac iz drugog plana – vrlo je podcijenjen u svojoj opasnosti za gol, makar treba poraditi na šutu. 

Što se Caiceda tiče, tu ne vidim pozitivne strane. On, za razliku od Ndidija, ima top press rezistenciju i kvalitetu na lopti tako da bi mu DLP itekako odgovarao, a zbog tih karakteristika je i plaćen toliko. Što je još važnije, prebaciti njegove destruktorske sposobnosti iz obrambene petorke u napadačku (a u obrani ostaviti Enza) mi se čini kao prvoklasna glupost. Zato bih preferirao postavku s Enzom na nominalnoj osmici te Caicedom na CDM (uz napomenu obavezne kontribucije Enza u ranijem dijelu build upa te tek kasnije pridruživanje napadu iz drugog plana):

• James i Gusto (i Chilwell) ne koriste svoje ofenzivne sposobnosti. Ponovit ćemo da ne bude zabune, James bi bio izvrstan invertirani bek. Zaista, idealan. Međutim, on ima neke vanserijske kvalitete koje na toj poziciji ne bi skoro nikada dolazile do izražaja. Prvo, 1 na 1 s protivničkim krilima je strašan, a tu ga nema ako je u sredini. To bismo u ovom sistemu ipak mogli postići kada bi se invertirao suprotni bek (Cucurella), a James ostao kao dio stražnje trojke. Drugo, prema naprijed je opasan kao sam vrag, a u ovom sistemu će vrlo rijetko, ako ikada, dolaziti dovoljno visoko za overlap i ubačaj ili šut iz kosa s ruba šesnaesterca… 

Isto/slično vrijedi i za Gusta, s tim da za njega ni ne znamo bi li se mogao prilagoditi poziciji invertiranog beka, makar vjerujemo da bi s obzirom na njegove vrlo dobre kvalitete na lopti. Te kvalitete, pak, Chilwell baš i nema, iz kojeg razloga su ga mnogi već otpisali Marescinim dolaskom. On je odličan ofenzivni bek, ali toga u ovom Planu A nema.

Sve u svemu, čemu imati ovakve bekove i gurati ih u sistem koji ignorira njihove kvalitete?

• Ništa od našeg dream boxa. Zamislite dupli pivot Enzo-Caicedo, a ispred njih u međuprostorima Nkunku-Palmer… To su točno idealne pozicije za svu četvoricu, a radi se o našim TOP 5 najboljim igračima (uz Jamesa). Barem jedan od njih će u ovom sistemu biti izguran iz tog ‘boxa’.
• Krila nam nisu najjače karike. Jednostavno, Sterling, Mudrik i Madueke ne spadaju među naše najbolje igrače, a ovakav sustav bi ponajviše njima išao u korist. Čak i da dovedemo jedno novo krilo, kao što klub prema svim saznanjima i planira, te čak i da pričekamo dolazak mladog Estevaa Williana sljedećeg ljeta, to se svejedno ne čini kao dio ekipe oko kojeg bi se trebala graditi momčad… Za razliku od kapetana i gore nacrtane ‘vezne’ četvorke/boxa.

*Na tren se možemo osvrnuti na potencijalne posljedice dovođenja jednog pravog lijevog krila. To bi vjerojatno Sterlinga izguralo na desnu stranu, Palmera onda na prirodniju poziciju u desni ‘half space’ (odnosno desetku/osmicu)**, a Nkunkua na centarfora/lažnu devetku kao konkurenciju Jacksonu. Na slici je Nico Williams kao ‘dream target’, makar se šansa za njegovim dovođenjem trenutno doima vrlo malom.

**Sasvim je moguće da je to svakako plan (Palmer 10, Nkunku 9), ali nam za to trenutno nedostaje jedno krilo. Na primjer, da je potpisan Olise, to bi bilo i jedino rješenje.

***

Plan B – neinvertirani bek

Zanimljivo je da se više manje svi gore navedeni problemi riješavaju tako da jednostavno NE invertiramo nijednog beka! Umjesto toga jedan bek bi se pridružio napadačkoj petorci kao width holder na toj strani, a drugi bi ostao dijelom tročlane zadnje linije*. Istovremeno se krilo na stranu ofenzivnog beka uvlači u sredinu, odnosno u međuprostor, a dupli pivot ostaje netaknut.

*Tako je to većinski radio Pochettino prošle sezone.

Ovo su glavne opcije:

*bez lopte

*s loptom (ofenzivan lijevi bek)

*s loptom (ofenzivan desni bek)

Prednosti su više-manje obrnute od mana Plana A. Zadržali bismo Enzo-Caicedo pivot. Postigli dream box i gradili ekipu oko toga. Igrali bismo samo s jednim pravim krilom* s obzirom da nam to ionako nije jača strana. Koristilo bismo ofenzivne talente Jamesa i Gusta, te alternativno Chilwella.

*Maresca će reći da je to mana, a ne prednost… i možda je u pravu.

Potonje rješenje (s Chilwellom naprijed) je zanimljivo. U jednu ruku rezultira tim da James/Gusto moraju ostati natrag, što nije idealno, ali u drugu omogućava Nkunkuu da igra nominalno lijevo krilo bez lopte*, a da svejedno u posjedu zapravo igra na svojoj najboljoj poziciji – lijevoj desetci u međuprostoru. Ne samo to, već bismo se u ovakvoj postavci ‘riješili’ naše najgore(?) pozicije, lijevog krila. Nitko se trenutno odviše ne pouzdaje u Sterlinga i Mudrika, a prvi bi u ovom slučaju bio prebačen na desnu stranu, dok bi drugi bio zamjena Nkunkuu u njegovoj hibridnoj poziciji lijevog krila/desetke.

*Nkunku nije i ne može biti (pravo) krilo. Njegova pozicija kod Maresce će biti ili (lijeva) 10 ili (lažna) 9.

Osim što guramo ‘krivog’ beka naprijed (tužni James i Gusto!), najveća mana ove ideje je oslanjanje na Chilwellovo* zdravlje i povratak u staru formu, što je toliko upitno da je zapravo vjerojatniji obrnut ishod… Nadalje, njegove zamjene u tom sistemu bi bile Cucurella koji definitivno nije ofenzivan bek (Oyarzabal se tu možda ne bi složio!), te Veiga koji po svemu što čujemo također nije taj tip igrača.

*Dovedimo Alphonsa Daviesa i problem je riješen. Ništa od toga, naravno.)

Ako bismo gurnuli desnog beka naprijed, ponajviše bi me brinuo Cucurella* kao dio stražnje trojke u posjedu**. Osim toga, Madueke bi u potpunosti izgubio mjesto u ekipi, a mi bismo zapeli igrajući s pravim krilom na slabijoj strani (na desnu barem možemo staviti Palmera)…    

*Dovedimo Calafiorija i problem je riješen. (Također ništa od toga, nažalost.)

**Naš simpatični Cucurella, iako u odličnoj formi (za klub i državu), je i dalje pun teških nedostataka kao bek. Konkretno, zbog svog agresivnog stila igre i izlaženja na loptu, sklon je konstantnom ispadanju (cca dvaput po utakmici) što rezultira nedopustivim brojem prilika (i golova) stvorenim preko njegove strane. Kad je invertiran u sredinu, iza njega i dalje ima netko tko ga može pokriti jednom kada ispadne, što ga čini zaštićenijim. Uz to je i poprilično koristan na lopti u sklopu duplog pivota. 

***

ZAKLJUČAK

Sve u svemu, taktika invertiranja beka koju je Maresca pobožno koristio u Leicesteru za našu ekipu nije idealna. Daleko od toga. Iznimno je važno da on sam to prepozna te po mogućnosti prebaci na ovdje opisani Plan B bez invertiranja, ili smisli nešto treće. Ako je zaista taktički genij i nogometna sveznalica kakvim ga opisuju, to ne bi trebao biti problem. 

Ako unatoč tome odabere igrati kao u Leicesteru prošle sezone, moram priznati da će mi se vjera u njega kao trenera odmah u startu strmoglaviti te ću se ozbiljno bojati još jedne izgubljene sezone. 

Nadajmo se da je Maresca bliži taktičkom geniju Contea nego dogmatičnoj tvrdoglavosti Sarrija, jer ova ekipa bi s pravim trenerom mogla čuda raditi. Pustimo sada vremenu da pokaže svoje…