Malo unutarnjeg dialoga za početak:
-“Ajde Leone, napiši nešto osim najave. To su alibi članci!” -“Ali nemam ideja! Umjesto da smišljam što bih pisao, visim na Instagramu Fabregasove žene!” -“Pa napiši neku analizu, nešto o nekom igraču da nije sprdancija.” -“Ali ja ne znam puno o nogometu!” -“Ne zna ni Willian pa starta svaku tekmu!”
Na ovaj argument si nisam imao što odgovoriti, pa evo pišem. Čudan je osjećaj u klubu trenutno, zar ne? Mi smo moćni Chelsea, sposobni pobijediti svakoga kad želimo! Da, samo kad želimo. Imam osjećaj da igrači više ne osjete da im je posao dobivati tekme i osvajati titule. Misle da je dovoljno dolaziti na tekme svaki vikend i odigrati tek toliko da upišu nastup. Slično kao ja s pisanjem najava. Ulijenio sam se jer sam skužio da mi je to lakše nego se zapravo potruditi i nešto napisati, a svejedno pridonosim i nešto radim iako to nije moj puni potencijal. Dečki, ona stara “Važno je sudjelovati.” se ne odnosi na vas, na Ponos Londona. Vi morate pobijediti. Kad već ne za sebe, onda za nas.
Nestalo je ljepilo u svlačionici. Netko tko će svima zapaliti vatru pod guzicom i povisiti glas kad je potrebno. Ona slika na kojoj Terry drži govor dok su svi u grupnom zagrljaju me uvijek rastuži jer točno mogu zamisliti kako danas prije i nakon svake tekme igrači sjede svaki na svom mjestu i samo… čavrljaju. Je li to moderni nogomet? Kako se svijet nogometa sve više vrti oko zarade, od lokacije svjetskog prvenstva do suludih brojki koje klubovi daju za igrače, jesmo li ušli u eru gdje su borbenost i požrtvovnost u igrača prizor za čuđenje umjesto svakodnevice i glavnog uvjeta za nošenje dresa? Lako moguće…
Vrijeme je za promjenu na Stamford Bridgeu. Neku promjenu mentaliteta, poput mijenjanja stare žarulje da opet vidimo punu svjetlinu. Nazovimo tu hipotetsku promjenu “New Blue”. Fora ime, poput neke političke kampanje. New Blue treba primijeniti na svaki aspekt našeg divnog kluba, od temelja stadiona do zadnjeg centimetra Pipitinog trbuha. New Blue mora biti primarno mentalna promjena, a tek zatim materijalna. Vratimo se na trenutak u pobjedničku 2017. godinu. Osvojili smo titulu prvaka Engleske s mojim najdražim trenerom, ANTONIOOOOOM. Počinje nova sezona u kolovozu s čak tri nova pojačanja i mi u prvoj tekmi sezone gubimo na Bridgeu od Burnleyja. O ne… Premotajmo sezonu do kraja i završavamo je na 5. mjestu na tablici s 23 boda manje od prethodne sezone. Kako se to dogodi s istom skupinom igrača, uz par prinova? Mora da je trener kriv, istjerajmo ga! Evo sad dobro igramo s novim trenerom, jel tako? Nedovoljno dobro da opravdamo otpuštanje prošlog. “Ali treba mu vremena i novaca da sagradi momčad kakvu želi!” Zašto nismo Conteu dali to dvoje? Mogu ovako u nedogled, ali vidite na što ciljam. Problem je dublje. Nije trener, nisu igrači (njihova vještina bar) nego nešto neopipljivo. Nešto je trulo na Mostu Stamfordskom.
New Blue nas može spasiti. Prvo treba iz momčadi izbaciti svakoga tko misli da je predobar za nas. Tko god ne da sve od sebe svaku tekmu, može gledati sa tribina. Dajmo mladim igračima da igraju. Možda nećemo imati bajne rezultate, ali ćemo izgraditi nešto. Neku kičmu koja nam očajno fali. Treba nam netko na koga se možemo u najgorim trenutcima osloniti. Netko tko će u 89. minuti dok gubimo 1-0 utjerati vraga u sve igrače i natjerati ih da igraju kao opsjednuti tu jednu minutu. Trenutno nema takvih u plavome dresu.
Drugo, New Blue će treneru dati vremena i povjerenja. Dat će mu igrače koje želi i pokazati strpljenja dok rezultati ne dođu. Sarri je na dobrom putu da bude taj trener i pokaže nam kako bi New Blue trebao izgledati. Doveli smo mu Jorginha i Higuaina, vrijeme je da nam pokaže što s njima može.
Treća stvar koju treba napraviti je slušati. New Blue će pažljivo pratiti osoblje i pobrinuti se da u klubu vlada pobjednički mentalitet na čiji standard smo navikli. Unutar kluba kao što je naš nema mjesta za propuste i rupe u samopouzdanju. Svi moraju biti 100% fokusirani na uspjeh u svakom području. Kada trebamo nekog igrača, moramo ga dovesti. Kada igramo utakmicu, moramo pobijediti. Kada nam treba gol iz kornera u zadnjoj minuti, moramo zabiti. Moramo imati vjeru da sve to možemo, a to ćemo uspjeti samo ako svaka osoba koja spada pod Chelsea FC bude apsolutno i maksimalno usredotočena ni na što osim uspjeha. Doba slave se mora vratiti na Stamford Bridge.
Ne znam koja je svrha ovog teksta osim da ja podijelim svoje frustracije. Nadam se da će se nešto ovakvo primijeniti u razumnom vremenu pa ćemo opet moći uživati u pustolovinama naših momaka u plavom kao nekoć.
Hej, čitatelju! Ovaj tekst, kao i svi ostali na portalu chelseacroatia.com, autorsko su djelo volonterskog uredničkog tima članova službeno priznate Udruge navijača Chelsea FC Hrvatska.
Sami financiramo hosting web stranice, kao i sve ostale troškove osnovnog funkcioniranja udruge – podrži naš rad učlanjenjem u udrugu simboličnom sezonskom članarinom kojom, uz postajanje dijelom najveće zajednice Chelseajevih navijača u regiji, dobivaš i ekskluzivni članski paket uz sva ostala prava i pogodnosti!
KAKO SE UČLANITI?
Odlasci na utakmice, razna događanja, nagradne igre i mogućnost aktivnog sudjelovanja su udaljeni samo par klikova mišem – vidimo se!
Rođen i odrastao u Zagrebu, znači Hercegovac je. Navija za Chelsea od finala u Moskvi 2008. ili otkad ih je koristio na Fifi, ne zna ni on sam. Isto se bavi stand-up komedijom pa voli kad mu ljudi dođu na nastupe pljeskati iz sažaljenja.
