Svi znamo tko je Gary Cahill. I dalje uživa status klupskog kapetana, a u svome dugačkom boravku u klubu postigao je što su malo koji igrači uspjeli. Osvojio je praktički svaki trofej koji je s Chelseajem mogao. I, iako je ovo priča o Marcosu Alonsu, zapravo je možda više zapravo o Garyju Cahillu.
Da bismo uzeli sve činjenice u obzir, prisjetimo se što je on to napravio za naš klub…
Netom po svome dolasku uletio je u sred povijesne 2012. sezone, te odigrao bitnu ulogu u ONIM utakmicama protiv Barcelone i Bayerna – pomogao nam je doći do prvog trofeja Lige prvaka u našoj povijesti. 2012.-13. također je dao svoj doprinos, zaigrao je u finalu Europske lige i podigao još jedan veliki trofej, a cijele sezone je pridonio s nemalih šest pogodaka.
Došao je Jose Mourinho, a Cahill je nastavio po svome – opet je igrao bitnu ulogu u osvajanju velikoga trofeja, ovoga puta Premier lige, a na kraju je bio čak izabran u PFA Momčadi sezone. Repriza se dogodila i pod Conteom sezone 2016.-17., a Gary je tada pridonio uspjehu s velikih osam pogodaka.
Sjajan učinak, čini se, zar ne? Idemo dalje…
Marcos Alonso je dosta kraće u klubu – u svojoj prvoj sezoni u klubu osvojio je ligu, zaigravši na poziciji lijevog krilnog beka te je u toj sezoni zabio lijepih šest pogodaka i kao i Cahill, igrao bitnu ulogu u momčadi. U sezoni nakon te koja nije završila slavno, zabio je još većih, osam pogodaka, a osvojio se (samo) kup. Ove sezone i dalje se drži na onome jednome kojega je zabio na samome početku.
No, zašto sam izdvojio ovaj dvojac za usporedbu? Zato što u percepciji njih dvojice ne bi trebalo biti nikakve razlike i zato što je njihov doprinos u momčadi uvijek bio tu negdje.
Cahilla, koliko god trofeja se on naosvajao, nitko nikada nije smatrao vrhunskim stoperom. Uvijek je bio dobar igrač u očima javnosti, i ako ga je netko nazvao vrhunskim, taj je bio jedan od rijetkih. S druge strane, Marcosa Alonsa većina nogometnog svijeta dizala je u nebesa. Iako im je učinak objektivno tu negdje ljudi su prema jednome bili jako blagonakloni, a prema drugome se odnosili kao da je jako i bez problema zamjenjiv kao igrač, osim ako uzmemo u obzir da je Englez (i dijelom zbog toga (do)kapetan). Iz psihološkog aspekta beskrajno zanimljivo, ako mene pitate.
Marcos Alonso prve svoje sezone nije izgledao obrambeno ranjiv kao ove. Kako to? Ove sezone igramo s dva stopera, i jednim destruktivcem u veznome redu. Te sezone igrali smo s tri stopera i dva destruktivca u veznome redu. Velika, ogromna razlika. Tada je naš nogomet bio uvelike kompaktniji, a tada se netko može puno laške provlačiti ako je sistem dobar. No, ipak je bio dobar u napadu, zar ne? Pa, ni tu ne se slažem. Uvijek ću radije odabrati krilnoga koji više sudjeluje u igri, utrčava i asistira, nego nekoga koji zabije tu i tamo iz prekida. Također, ni te prve Conteove sezone mi nismo bili napadački nešto posebno – u puno utakmica smo pobijedili jer smo bili jako učinkoviti pred golom te zabijali iz malo stvorenih prilika, a svi znamo da je tada naš napad predvodio Diego Costa, koji se za tu učinkovitost posebno pobrinuo. Nije teško biti dobar u napadu kad će Hazard i Costa ionako iščarobirati nešto, zar ne?
Što je onda nagnalo neke ljude da misle kako je Alonso „jedan od najboljih krilnih u ligi“? Zašto uopće nisu dali da im se objasni kako je on ograničen uzduž i poprijeko i da bi ga na tome mjestu moglo zamijeniti i puno drugih igrača?
Prvotno – njegovi atraktivni pogoci. Slobodnjaci i udarci iz daljine (Marcos ima dobar udarac, to nitko ne može osporiti) uvelike su pridonijeli tome da ljudi pomisle kako je u njemu više nego što zapravo je, dok je Cahill zabijao ružnije pogotke. Tome se dodalo i to da je on ponajbolji „krilni“ bek. No, što je to „krilni“ bek? U to vrijeme tu poziciju igralo je samo još par igrača i naravno da ga nije bilo lako svakome usporediti s nekim „običnim“ bekom koji možda nema iste zadaće, i samim time je najlakše reći – ma je, on je (po)najbolji. Ipak, i obični bek mora biti brz, mora biti sposoban pretrčati velike dionice, u napadu pridonijeti ili ubačajima ili driblinzima/brzinom, a u obrani ne biti totalni panj. Vrlo lako za usporedbu, ako mene pitate. To sve je puno, znatno bitnije od toga što netko ima dobar udarac. Koliko će jednome beku do izražaja doći dobar udarac (s naglaskom na dobar, dakle ni vrlo dobar, ni odličan)?
Mitomanija – riječ koja označava sklonost nekih ljudi da izmišljaju priče o nevjerojatnim događajima, kao i da izvrću istinu i pretjeruju u opisivanju stvarnih događaja, s ciljem da sebe prikažu u što povoljnijoj svjetlosti.
Malo pretjerano u ovoj definiciji? Možda, ali svakako ima istine.
Alonso je igrao u Fiorentini, a prije toga u Boltonu. Sjećam se točno dana kada je dolazio, tražio sam po internetu forume Viola kako bih vidio što njihovi navijači misle o njemu. Većina ih je bila vrlo sretna što odlazi i što će dobiti pristojnu svotu novaca. Iako sam tada bio zadovoljan jer ta svota za Chelsea nije puno, nisam ni u ludilu pomislio kako će on postati neprikosnoveni lijevi bek u našoj momčadi.
Nitko nikada nije znao suštinski navesti njegove bekovske kvalitete. Ne zato što je to komplicirano, nego više jer ih nema puno. Na svako pitanje kojim konkretno kvalitetama on pridonosi igri momčadi, nema puno odgovora. Odličan omlet ne može se napraviti od loših jaja, koliko god sustav nekad sakrio koliko su jaja loša. Sve to što on nudi ima svoje prednosti, ali to nikada nije smjelo biti dovoljno da mu se pridodaju takvi epiteti, kao što jesu. Jer, da se razumijemo – nitko ne kaže da je Alonso loš igrač. On je možda ponešto iznad prosjeka, ali svakako ga je najbolje i najpreciznije opisati upravo kao prosječnog, kakav je uvijek i bio. U mojim očima – Cahill u najboljoj formi je bolji igrač nego Alonso u najboljoj formi.
Na kraju krajeva, postoji jedan čovjek koji ima ogromno znanje i iskustvo – i kao nogometni igrač, i kao trener svjetske klase. On je otpočetka procijenio kako Marcos Alonso nije dobro dugoročno rješenje za Chelsea i da bi bilo dobro na tu poziciju dovesti Alexa Sandra iz Juventusa, iako je on sam i doveo Španjolca. Antonio Conte je Brazilca naganjao dva ljeta za redom, ali Juventus se nije dao, i tu se dogodila velika šteta za nas.
Kolumnu o ovoj temi sam odlučio napisati jer mislim kako je vrlo opasno igrače ocijeniti samo po tome što su nešto osvojili i u tome trenutku igrali u pobjedničkoj momčadi, bez da se suštinski pogleda kakve kvalitete taj igrač ima. Naš klub je pogotovo jedan od onih koji prate tržište, više nego što slušaju svoje znalce iz klupskih redova. Mi smo ti koji nemamo nogometnog direktora, nego nam klub skoro pa isključivo vodi jedna poslovna žena, koja će naravno, ovakvome igraču dati produljenje ugovora s većom plaćom, budući da je javnost većinom mišljenja da to tako i treba biti. To mišljenje javnosti puno više znači nego što mi to mislimo. Cahill, kao potpuna antiteza ovakvom shvaćanju, odličan je primjer kako racionalnije percipirati nekog igrača.
Marcos Alonso prosječan je igrač, potpuno nedostojan prve momčadi Chelseaja – uvijek je takav bio i uvijek će biti. I više nema bježanja od toga.
Hej, čitatelju! Ovaj tekst, kao i svi ostali na portalu chelseacroatia.com, autorsko su djelo volonterskog uredničkog tima članova službeno priznate Udruge navijača Chelsea FC Hrvatska.
Sami financiramo hosting web stranice, kao i sve ostale troškove osnovnog funkcioniranja udruge – podrži naš rad učlanjenjem u udrugu simboličnom sezonskom članarinom kojom, uz postajanje dijelom najveće zajednice Chelseajevih navijača u regiji, dobivaš i ekskluzivni članski paket uz sva ostala prava i pogodnosti!
KAKO SE UČLANITI?
Odlasci na utakmice, razna događanja, nagradne igre i mogućnost aktivnog sudjelovanja su udaljeni samo par klikova mišem – vidimo se!
'Editor en Jefe'. 'Musculo Grande'. 'Cerebro Inteligente'. Alfa (Romeo) i (Opel) Omega. Pravi reda u Udruzi, a i oko nje. Otrov za žene, žene ni za lijek. Prešao dugi i trnovit put od nabildanog novinarskog diletanta do nabildanog novinarskog profesionalca. Neki nesretnik se jednom drznuo reći da je Udruga njegova 'privatna prčija'. Istoga je promptno progutao mrak. On ne prijeti, on samo prijeko gleda...
