Uspješno odrađeno gostovanje kod Leicestera obilježeno je brojem tri. Treća pobjeda u nizu, tri boda i skok na treće mjesto na tablici. Chelsea je poslije reprezentativne stanke nastavio tamo gdje je započeo – nizati pobjede. Taj niz došao je pobjedama nad tri ozbiljne ekipe, što je dokaz da brod Antonija Contea plovi mirnim vodama, jer igrački napredak je vidljiv, a samopouzdanje neosporno otišlo na veću razinu. Prilično razočaravajuće otvaranje sezone tako je stvar prošlosti.
Chelsea trenutno izgleda dobro, to je činjenica. Ono što je također vidljivo jest to da mjesta za napredak definitivno ima. On će s vremenom doći, prvenstveno kada cijela ekipa bude kompletna. Da se okrenemo na susret protiv Leicestera, bila je to kontrolirana utakmica u kojoj je Chelsea vodio glavnu riječ, sve do trenutka kada je Thibaut Curtois srušio Jamiea Vardyja koji potom smanjuje vodstvo. Premda taj pogodak nije ugrozio puni plijen, zaključak je da Conteova ekipa mora poraditi na realizaciji i privođenju utakmice bez nervoze ili eventualnih dramatičnih ekscesa. Pobjeda je zaslužena, statistički i igrački, Chelsea je bio kreativan i dovoljno kompaktan da limitira protivnika. Bilo je vidljivo da Leicester nema kvalitetu kojom može parirati, međutim uspio je barem malo zakomplicirati utakmicu i odvesti je u blato, jer puno je situacija u kojoj je domaćin uspio izaći iz deficita od dva pogotka.
Conte je utakmicu započeo u zanimljivom 3-5-1-1 sustavu. Dakle, od ofanzivno orijentiranih igrača odabrao je samo Moratu i Pedra, dok je sredinu terena nakrcao sa tri veznjaka. Dakle, i Kante i Fabregas i Bakayoko od prve minute. Bilo je jasno kako će Fabregas dobiti svu slobodu u igri, te biti nešto više pozicioniran. To se jasno i vidjelo, Kante i Baka su čuvali leđa Fabreu. Chelsea nije imao problema u razgradnji igre. Luiz je kao primarni kreator iz pozadine započinjao akcije. Dakle, Chelsea je ponovno prezentirao pozicijski nogomet, u kojemu se lopta iznosi jednostavno bez nabijanja, sa uvijek otvorenim opcijama. Bilo je jasno da Leicester nije imao konkretni odgovor na to. Nisu igrali visoki presing, baš kao što nisu igrali niti striktno iza lopte Ideja je bila, sa loptom u nogama pokušati ići naprijed, bez lopte braniti se u zoni. Chelsea je imao sredinu terena sa gomilom prostora. Fabregas je radio što je htio, od gracioznih namještanja zicera Morati (koji je promašio dvije čiste šanse), do pronalaženja Mosesa u utrčavanju.
Zanimljivo je bilo također vidjeti Mosesa i Alonsa relativno visoko. Uvijek su služili kao pas opcije. Dok je Alonso imao svoju kvotu ubačaja i kvalitetnih priključivanja iz drugog plana, Moses je standardno zabadanjima jedan na jedan pritiskao obranu Lisica te ih tjerao na kornere i ‘second chance’ prilike. Njihovo visoko pozicioniranje jedan je od razloga zašto su od prve minute igrali i Kante i Bakayoko skupa. Conte u njima vidi osiguranje u vidu pokrivanja prostora u slučaju opasnosti od kontre i polukontre. Dakle, nekakav okvir jest nakrcavanje sredine terena atletičarima jer u ovakvim gostovanjima fizikalije mogu biti ključ.
Alvaro Morata nastavio je tamo gdje je započeo. Zabija golove i stvara dobre preduvjete za daljnji period. Premda je podignuo živce mnogim navijačima poslije dvije šanse koje, vjerujem, u drukčijim okolnostima zabija zatvorenih očiju, poznata i rado viđena akcija u kojoj Azpilicueta dolazi iz drugog plana i centrira rezultirala je pogotkom. Chelsea je generalno kontrolirao igru, bio aktivan u posjedu i zaključio poluvrijeme za golom u mreži Schmeichela. Nastavak je donio također vrlo dobro izdanje igrača, a Kante je lijepo pogodio donji lijevi kut za povećanje vodstva.
I kada se činilo da će ekipa rutinski slaviti, gol Vardyja malo je poljuljao harmoniju. Imao je Chelsea i dalje svoju igru. Usudio bi se reći, da je igrao s glavom i repom. Bilo je tu mnoštvo šansi i poluprilika iz kojih se moglo dogoditi koješta, međutim saznanje da je domaćin umanjio vodstvo i da svim silama pokušava zabiti i drugi budi određenu dozu nervoze. Iako je Chelsea priveo utakmicu kraju i kući otišao sa tri boda, kada podvučemo paralelu dolazimo do spoznaje da momčad mora na sličnim gostovanjima ranije potvrditi pobjedu. Drugim riječima, mora nastojati biti efikasniji u realizaciji jer, da je kojim slučajem Leicester zabio za izjednačenje, tko zna koliko bi puta bio proklinjan Alvaro Morata za relativno jeftine promašaje koji u nekim drugim okolnostima mogu snositi goleme posljedice. Momčadi na ruku ide povratak Edena Hazarda, Garyja Cahilla te nastavak integriranja novih igrača. Dakle, nismo vidjeli Chelsea u punom sjaju jer za to ima vremena.
BONUS ZAPAŽANJE
Bakayoko, Fabregas i Kante ne bi trebali zajedno startati utakmice. Ne zato što nisu komplementarni (naprotiv, s njima je Chelsea na kraju krajeva slavio), nego zato što smetaju jedan drugome. Ideja Contea da Fabregasa stavi nešto visočije ima smisla, no za takvo što moraš dobro analizirati okolnosti. Protiv Leicestera nije bilo poteškoća u prenošenju lopte iz prve faze u drugu. Leicester nije stvarao presing, niti markirao bilo koga od veznjaka. Oni su tako imali vremena na lopti i pravovremenom donošenju odluke. Postavlja se pitanje kako će to funkcionirati kada protivnik bude ozbiljniji. Kako će Bakayoko i Kante skupa odgovoriti na eventualni presing ako će biti markirani? Poanta je, da je Fabregas puno važniji kada dolazi po loptu. Dakle, igra je protočnija kada Kante čuva leđa i ostavi kreaciju Cescu. To će do izražaja još više doći kada se zaigra klasični 3-4-3 sa dva krila. Fabregasu je tada lakše jer pored sebe ima dva igrača jaka na lopti i spremna stvarati višak.
Bakayoko se još uklapa i to se vidjelo danas. Često se gubio u otvaranju. To su one klasične ‘dječje bolesti’ koje se moraju preboliti. Vidjeli smo da je snažan i vrlo atletski moćan igrač. Bit će zanimljivo vidjeti kako će on i Drinkwater funkcionirati u većim rolama kada za to dođe vrijeme. Sve u svemu, Chelsea ide dobrim putem. Približava se razdoblje teških utakmica. Što nam je Conte spremio za dalje, ostaje nam da pratimo.
