Teško je nešto napisati, teško je riječima iskazati emocije, teško je opisati odlazak na prvu utakmicu ovog voljenog kluba. Kluba za koji navijaš već gotovo 10 godina, kluba za koji tražiš svaki mogući i nemogući stream po internetu kad nema prijenosa, gledaš njegove pre-match i post-match konferencije, intervjue s igračima, čitaš analize raznoraznih stručnjaka po internetu i onda konačno dođe dan, 11. 11. 2018. godine, kada ćeš napokon ugledati vlastitim očima ljude koji su ti toliko bliski, a opet nedodirljivi – i na kraju svega toga bude 0-0.
U svojim sam se dosadašnjim tekstovima uvijek trudio biti realan i ne izlagati osobne (subjektivne) stavove previše, no tekst ovakvog tipa neće u potpunosti nastaviti taj trend jer ću pokušati vama čitateljima, među kojima sigurno ima i onih koji su do 11. studenog ove godine bili u vrlo sličnoj situaciji kao i ja, predočiti ovaj događaj kroz svoje oči, oči jednog 19-godišnjeg navijača Chelseaja iz Hrvatske koji utakmice londonskih Plavih propušta pogledati samo u iznimnim situacijama.
Nije jednostavno započeti ovaj dio teksta, a da ne zvuči kao izvještaj školskog izleta malog Josipa iz 6.b sa sata hrvatskog jezika, no potrudit ću se. Dakle, preko naše Chelsea Croatia udruge dvadesetak hrabrih članova krenulo je iz Zagreba pravac Stamford Bridgea u noći sa subote na nedjelju kako bi, barem neki, po prvi puta uživo gledali utakmicu Chelseaja i iskusili atmosferu Stamford Bridgea, stadiona koji smo svi nebrojeno puta gledali na televizijskim prijenosima, a nikada tamo zakoračili. Sve se činilo odlično, ulice Londona prepune plavih šalova i dresova, odlična organizacija, ulazak u Chelseajev megastore u kojem poželite ostaviti barem pola životne ušteđevine, iznenađujuće ugodno vrijeme ako ćemo gledati meteorološki te, ono najbolje, institucija Stamford Bridgea na samo nekoliko metara udaljenosti. Pronašli smo svoja mjesta na Upper Shedu, i iako smo bili u višljim, odnosno u redovima s većim brojem, sve se činilo toliko blizu, a ni onaj ultra HD 4K stream ne nudi toliku jasnoću slike koju sam gledao pred sobom. Na zagrijavanju sam pogledom tražio čas Edena Hazarda, čas malog N’gola pa našeg Matea Kovačića i tako unedogled dok se stadion punio navijačima, među kojima je bio velik broj Engleza, pravih londončana kojima je ovo možda samo još jedna utakmica Chelseaja u nizu. Ispratili smo igrače na teren, odali počast žrtvama 1. svjetskog rata, ugledali napokon i Sarrija u klasičnom jakna-trenirka-šilterica outfitu i jedva dočekali prvi zvižduk.
Nažalost, utakmica, a posebice prvo poluvrijeme, nija bila na visokoj razini kvalitete, tako da sam u nekim trenucima više obraćao pozornost na tribine i navijače nego na zbivanja na zelenom travnjaku. Navijanje je drugačije nego kod nas, nije toliko pjevno i strastveno, ali je vrlo energično, glasno i specifično na svoj način. Svako malo možete čuti uzvik ‘COME ON CHELS!’ ili famozni ‘Carefree’ chant, a kad je ušao Fabregas zapjevali smo i onu ‘Fabregas is magic…’ Uistinu je to poseban doživljaj, a meni je baš zanimljivo bilo vidjeti onu tzv. komunikaciju s gostujućim dijelom tribine koji je bio relativno blizu nama i na svoje oči vidjeti ta prepucavanja, razne vrlo visokokulturne gestikulacije rukama i izmjenu predivnih riječi između nas i ekipe iz Liverpoola.
Drugo poluvrijeme utakmice počelo je tako obećavajuće, prilike i korneri za nas sijevali su sa svih strana, ali, upotrijebit ću onaj klasični izraz, lopta jednostavno nije htjela u gol. Jedan od ljepših trenutaka bio je izlazak Matea Kovačića koji se stvarno iskazao u drugom dijelu utakmice te ovacije i pljesak cijelog stadiona upućen njemu, tada sam stvarno uživao iako sam se, ruku na srce, potajno nadao da će baš na ovoj utakmici Mateo zabiti svoj prvijenac. Ali eto, nadam se da će ga sad Maurizio barem ostaviti pucati voleje nakon svakog treninga. I ne samo voleje… Zadnjih 10 minuta bilo je frustrirajuće, ona Moratina zaleđa bila su bolna svakog puta i kroz glavu mi je prolazilo: “pa nećemo valjda danas kad sam ja tu, od svih utakmica, ne zabiti nijedan gol”. No, dogodilo se baš to. Odlazak sa stadiona prošao je pretežito u tišini, bez prevelike euforije uz međusobne riječi utjehe nas dvadesetak, koje, barem meni, nisu previše značile. Jedva sam dočekao povratak u hotel te nedjeljne večeri pošto sam od subote ujutro do tog trenutka spavao ukupno 3 sata (i to ne u komadu). Prije spavanja, zaključio sam samo jedno – ovo neće biti posljednji put da smo se Bridge i ja susreli…
Ako ništa, uvijek ću imati onih sekundu i pol fenomenalnog slavlja nakon Moratinog gola prije nego što sam, kao i uvijek u nogometu, pogledao na zastavicu pomoćnog suca. No, i dalje smo neporaženi. To je u redu.
Mlada nada hrvatskog kvizaštva s čak dva skoro pa uspješna, ali i jednim pobjedonosnim nastupom na Potjeri. Završio zagrebački MIOC s odličnim, trenutno studira strojarstvo. U svojoj raskošnoj nogometnoj karijeri sakupio je preko dva (čitaj: ukupno tri) nastupa za limače NK Zeline. Ne voli kišobrane, povrće i Pepa Guardiolu. Inače, uživa u Monty Pythonu, Seinfeldu, Johnny Cashu, čvrstom nogometu i dugim šetnjama uz more.
