Maurizio je jedan jako interesantan i osebujan lik, a glavna osobina mu je direktnost u izražavanju što baš i nije čest slučaj u vrhunskom nogometu gdje na okupu moraš držati 25- 30 djece od kojih je svako različito i posebno. To iziskuje poseban psihološki pristup i individualizaciju svakog problema, te spremnost na prilagodbu situacijama tijekom cijele sezone jer su različite faze nezadovoljstva.
Najčešće su tu problemi oko minutaže, uloge u momčadi, osobnih očekivanja, financijskog dijela, odnosa s okolinom, privatni problemi, snalaženje u javnom životu, ali i niz drugi sitnica koje glavnog trenera stavljaju u položaj psihologa. Svi smo čuli za primjere kada su igrači spremni „poginuti“ za svog trenera (oca) kao što smo u više navrata čuli za Mourinha ili npr. našeg legendarnog Ćiru Blaževića koji je izgradio imidž na sposobnosti „galvanizacije“ svojih trupa. Osobno sam veliki fan svega ovoga što Sarri radi dugi niz godina, a sada i u našem klubu, ali koliko je dobro na službenoj konferenciji za javnost izjaviti da vam je glavni napadač momčadi malo psihički krhak…
Nećemo ulaziti u analizu da li je Alvaro Morata zbilja nestabilan jer nismo baš kompetentni za takve vrste analize, iako onako laički… ne čini se baš sav svoj. Problem je u tome što mu sigurno neće pomoći činjenica da mu je trener pred očima šire javnosti na Otoku postavio zabrinjavajuću dijagnozu, a koju nije bilo baš ugodno za čuti bilo kome vezanom uz Chelsea. Možemo misliti kako se onda sada osjeća naš ionako sputani napadač. Taman je prošlo mjesec dana otkako su ga napali navijači i mediji radi plakanja nakon gola protiv MOL Vidija, na što je Sarri rekao da bi volio da plače češće, aludirajući dakako da će „Plačko“ učestalije zabijati… opet, nije baš neki način utjehe. Da ne bi ispalo da je direktan samo kada je Alvaro u pitanju imamo primjer od prije par dana kada je jasno i glasno rekao da nije siguran u budućnost Mosesa i Drinkwatera u plavom dresu. Točnije, nije zadovoljan njihovom prilagodbom na njegove taktičke zamisli, brzinom kojom to sve usvajaju, ali i samim njihovim igračkim karakteristikama. Po Sarrijevim riječima prvi nije niti bek niti krilo, a za Drinkwatera je još prije 2 mjeseca kazao da nije igrač koji može igrati u ovakvom odnosu u veznom redu. Očigledno je da im se odbrojavaju zadnji dani na The Bridgeu, ali do prijelaznog roka ima još puno vremena pa se s razlogom možemo pitati čemu ovakve izjave o igračima koji su još „unutra“. Na pitanje o kvaliteti Marcosa Alonsa samo je napomenuo da njega čeka težak rad na defenzivnom planu, što ukratko oslikava njegovo mišljenje… itd.
Sarri je jednostavno takav tip. Ono što ga pitate on će odgovoriti i to onakvim redoslijedom kako mu dolazi do glave, bez ustručavanja, uljepšavanja, cenzuriranja… onako kako je. Doista ne tipično, ali tim je pristupom izdržao 3 sezone u sredini kao što je Napulj s predsjednikom kao što je De Laurentiis, takav spoj strasti i ludosti se rijetko gdje viđa i rijetko tko ga može dugoročnije trpjeti. Prije smo imali Contea za kojeg se ispostavilo da je bio na ratnoj nozi s par stožernih igrača, a uvijek je to pokušavao umotavati i rijetko kad bi na tu temu izjavio nešto konkretno. Bilo je puno problema recimo s Luizom, Costom i Willianom unatoč sjajnoj sezoni i zasluženoj tituli prvaka, što znači da ni rezultat nije mogao prevladati njihova ega. Obično kada ide dobro u smislu pobjeda kemija je na pravoj razini, a igrači i ako imaju nekih svojih „mušica“ ostavljaju ih za sebe jer nemaju kome što prigovoriti, ali kad/ako kola krenu nizbrdo…
Sam Sarri priznaje da ima sreće što je dobro krenuo s Chelseajem, iako naravno nije to stvar sreće nego splet više okolnosti koje su dovele do toga da nakon kratkog vremena momčad izgleda odlično i sposobna je pobjeđivati u kontinuitetu. Čisto sumnjam da bi njegova direktnost i ovakav način pristupa „sjeo“ svim igračima koji bi se našli u fokusu da je situacija suprotna, da imamo loš ulazak u sezonu i trenera koji nikako ne uspijeva povezati konce u igri svoje momčadi.
Stvar je osobnosti, ali kao igrač mislim da uvijek želiš znati točno na čemu si. Otvoren razgovor između trenera i igrača je uvijek poželjan, onako čist, bez rukavica. Možda ti nije drago da ti trener umjesto komplimenata i pohvala za 2 gola protiv Palacea prigovara što nisi zabio treći, ali činjenica je da se Morata postepeno diže u odnosu na prošlu i sami početak ove sezone. Vidjet ćemo što će biti dalje i hoće li Sarrijev direktan pristup postati problem kada ne bude sve išlo po planu i programu, hoće li kohezija ostati ista, a nestabilni Morata dobije društvo.
U svakom slučaju ne pamtim kad smo s većim zadovoljstvom pratili presice jer nikad više informacija i konkretnih odgovora nismo mogli čuti. Pa i ovakvih zanimljivih osvrta…
Odrastao podno Promine, s trenutnim prebivalištem u Splitu. Jedina plava koju priznaje je ona na dresu Chelseaja i DOŠK-a iz Drniša, a jedini nogometni bog za njega je Frank Lampard. Čvrsto je na zemlji, realan i objektivan osim kada razmišlja o trenerskom pozivu. S obzirom na propalu karijeru nogometaša smatra da mu se negdje mora vratiti, pa sad... Besprijekoran taktičar o kojoj god se igri radilo, pobjeda je imperativ!
