Zašto je Conteova taktika protiv dvaju jakih protivnika bila promašena?

29 rujna 20:00 2016 by Šimun Mihanović

Chelseajeva slaba obrana je značajan problem već neko vrijeme, a prvi znakovi pod vodstvom Contea nisu osobito dobri.

Čini se da su davno prošli oni dani kada je Chelsea bi poznat po čvrstoj obrani. Kada je Jose Mourinho došao na mjesto trenera 2004. godine, Plavci su već bili nemilosrdni obrambeni stroj s povezanom i čvrstom zadnjom linijom. Pod vodstvom Portugalca, postalo je jasno da Chelsea treba nastaviti u takvom smjeru. Unatoč izvanrednoj količini napadačkog talenta na njegovom raspolaganju, Mourinhov fokus je bio na obrambenoj igri. To je bio ključ njihovog uspjeha.

Temelji takve igre su postavljeni godinu dana prije dolaska Mourinha, u sezoni 2003./2004. Plavci su primili samo 30 pogodaka u ligi i zabilježili samo 7 poraza. Mourinho je tada imao ulogu katalizatora; u njegovoj prvoj sezoni, Plavci su izgubili samo jednu od 38 utakmica u ligi i primili samo 15 pogodaka, rekord koji još uvijek nije oboren. To znači da su u prosjeku primili samo 0.4 pogotka po utakmici.

Sljedeća sezona donijela je dodatne pohvale Chelseajevoj obrani koja je primila samo 22 pogotka na putu prema osvajanju dvije premierligaške titule zaredom. Tradicija se nastavila još dvije sezone, s 24 i 26 primljenih golova u sezonama 2006./2007. i 2007./2008; u prosjeku 0.6 i 0.7 po utakmici.

Mourinho je napravio revoluciju u Chelseajevom stilu igre i stvorio je vjerojatno najjaču obrambenu postavu u svjetskom nogometu, sposobnu svladati i najbolju napadačku silu. Kada se vratio na mjesto trenera 2013. godine, nije bilo teško zamisliti ponovnu pojavu Chelseajeve obrambene snage.

Chelsea je u sezoni 2012./2013. primio 39 pogodaka u ligi, u prosjeku nešto više od jednog po utakmici. Sljedeće sezone, prve pod Mourinhovim vodstvom nakon povratka, taj broj se smanjio za 12, na prosjek od samo 0.7 po utakmici. U sljedećoj sezoni, unatoč primanju pet pogodaka više, Chelsea je osvojio još jednu titulu Premier lige.

I onda, sve se raspalo. Nevjerojatno je teško shvatiti kako je ta ista obrambena momčad primila 62 pogotka u 44 utakmice u ligi, povećavši tako svoj prosjek skoro dvostruko. Pad je bio odvratno iznenadan i šokantan.

Prošlosezonska očajna obrana titule je bila katastrofalan prikaz obrambene nesposobnosti, i unatoč obećavajućem početku nakon dolaska Antonija Contea, Chelseajeve zastrašujuće obrambene slabosti su ostale. U prvih osam utakmica pod vodstvom Talijana, njegova momčad je primila 13 pogodaka, od toga sedam u zadnje tri utakmice. Za čovjeka poznatog po oblikovanju i korištenju jedne od najboljih obrambenih postava (Bonucci, Barzagli i Chiellini), ovo je vrlo zabrinjavajuća činjenica.

Mnogi faktori su doprinijeli ovom problemu, ali najpoznatiji je Chelseajevo neprestano oslanjanje na Johna Terryja. Neupitno, John Terry ima jako važnu ulogu u Chelseaju i on je nedvojbeno najveći branič koji je ikada igrao u Premier ligi. Ipak, približava se 36. godini i mi ne bismo trebali biti toliko ovisni o braniču kojem se bliži odlazak u mirovinu. Kada je Terry zasluženo dobio svoj zadnji jednogodišnji ugovor, njegova uloga je trebala biti da igra ponekad i osigurava vodstvo momčadi koja očito nema vođu.

Vrlo alarmantno, Chelsea treba njegovu prisutnost sada više nego ikada prije – Chelsea je izgubio samo jednu utakmicu u 2016. godini kada je John Terry igrao (3-2 protiv Sunderlanda, kada je bio isključen). To je jedan poraz u 15 utakmica (i nula pod Conteom), u odnosu na sedam poraza u 14 ostalih utakmica kada Terry nije igrao od početka ili uopće nije igrao.

Neuspješno pronalaženje prave zamjene za Johna Terryja je samo jedan primjer lošeg vođenja što je zakočilo napredak kluba u prošloj sezoni. Prosječna starost Johna Terryja, Garyja Cahilla, Branislava Ivanovića i Davida Luiza je 31.5 godina, pa čak i uz uključenje Kurta Zoume i Marcosa Alonsa, prosječna starost je i dalje relativno visokih 28.7 (na primjer, Tottenham ima prosječnu starost 25.7). U međuvremenu, igrač koji je spreman preuzeti Terryjevu dužnost na poziciji braniča trenutno igra odlično u Njemačkoj, a Borussia Mönchengladbach aktivno traži priliku da osigura njegove usluge dugotrajno.

Da stvar bude gora, ova skupina inače vrlo pouzdanih igrača je doživjela i dramatičan pad forme. Branislav Ivanović i Gary Cahill su služili klubu iznimno dobro, skupivši ukupno 570 nastupa i zabivši impresivan 51 pogodak kao bonus. Ipak, njihovo vrijeme istaknutih članova prve momčadi se bliži brzom kraju.

Na vrhuncu svoje forme, Branislav Ivanović je nedvojbeno bio najbolji desni bek u ligi. Jednom poznat po svojim zračnim sposobnostima, fizičkoj spremnosti i s osjećajem za pogodak, 32-godišnjak nije više onaj stari još od poniženja Jeffersona Montera s početka prošle sezone. Kad god se Ivanović suoči s relativno brzim krilom, desna strana Chelseajeve obrane je otvorena. Vidljivo je da više nema potrebne osobine da bi igrao na desnom beku; previše je spor i nepokretan. Njegova stručnost bi bila bolje iskorištena na poziciji braniča, gdje bi mogao služiti kao zamjena za Terryja i Luiza, na poziciji gdje bi još mogao koristiti svoju snagu i u skokovima.

Navika Garyja Cahilla da se povlači kad god mu se igrač približava je već zabilježena, ali ove sezone se pojavila jedan još gora. Izgleda da je 30-godišnjaku neugodno ili je jako slab dok ima loptu, i sada je izravno odgovoran za pogodak u 3 uzastopne utakmice, asistiravši protivničkoj momčadi, uključujući i Arsenalov prvi pogodak u nedjelju.

Bilo bi nevjerojatno oštro naglasiti nastupe samo ove dvojice igrača, pogotovo kada su još neki igrači bili izrazito loši. Uzmimo golmana, kao primjer, čiji su doprinosi stabilnoj obrani bili praktički nepostojeći u posljednje dvije godine, koji sada priznaje da se želi vratiti u klub koji ga ne može kupiti sljedeće tri godine, i da smo, kada je Chelsea prodao najboljeg vratara kojeg smo ikada imali, morali dovesti egoističko dijete čija jedina sposobnost je odvraćanje krivnje sa sebe. Možda će zaslužiti pravo da daje takve izjave kada počne prihvaćati odgovornost za svoje postupke i pokaže želju da igra za dres koji nosi. Dok taj dan ne dođe, savjetujemo mu da spusti glavu i usredotoči se na povratak u  formu.

Forma igrača nije jedini krivac za strašne nastupe obrane. Taktike Antonija Contea za naše prethodne utakmice u Premier ligi su također upitne. Kada smo igrali protiv Liverpoola, izgledalo je da je rekao obrani da stoji dublje nego inače u pokušaju da ublaže pritisak i iskoriste prilike iz protunapada. Ta taktika je neslavno propala i Liverpool je kaznio našu nesposobnost na nevjerojatan način. Nemilosrdno su secirali našu obranu, davši nam tako do znanja da nemamo obrambenu kvalitetu za korištenje takvih taktika protiv tako teškog protivnika. Ipak, odlučili smo se ponoviti ovu strategiju protiv Arsenala, momčadi čija napadačka snaga je nedvojbeno veća od Liverpoolove. Očekivano, ishod je bio isti, Arsenal je došao do prednosti od 2-0 u prvih 12 minuta utakmice.

Postavlja se pitanje za Contea: Ako je Liverpoolova napadačka igra uništila našu strategiju, zašto smo odlučili koristiti istu propalu taktiku protiv Arsenala?

S druge strane, naš napad je relativno snažan dio naše igre koji bismo trebali nastojati iskoristiti. Diego Costa je u dobroj formi, a dolazak Michyja Batshuayija pruža dozu snalažljivosti. Naš nastup protiv Leicestera u Liga kupu je dokaz da smo najbolji kada napadamo protivnika; moramo iskoristiti tu prednost jer nam je alternativa donijela pet primljenih pogodaka u dvije utakmice u ligi.