Pošto smo postali razmaženi i naviknuti na zvijeri od napadača koji sami na svojim leđima mogu nositi momčad i iz ničega donositi pobjede, nije lako priviknuti se na nešto što predstavlja Alvaro Morata. Nakon Drogbe i Diega Coste koji su bili sposobni iz ničega stvoriti puno, a pri tom ne birajući sredstva do željenog cilja, imamo preskupo plaćenog preplašenog „napadača“ koji ne zabija, ali zato ni ne asistira.
Iako sam uvijek na strani igrača i pokušavam izvući što više pozitivnih stvari i ne pljucati bez razloga nakon loše odigrane jedne ili dvije utakmice, ovo što nam prezentira naša udarna špica (čak više i nije) je zbilja teško gledati i ne komentirati. Njegov dolazak u klub je dočekan s odobravanjem šireg kruga navijača i struke oko našeg kluba, a istini za volju njegove dotadašnje igre su pokazivale da bi njegova karijera mogla ići u pravom smjeru. Ono što me zabrinjavalo u toj priči je njegov stil igre koji je potpuno suprotan onome što Chelsea kao klub simbolizira, a što on kao igrač nije u stanju isporučiti. Nešto slično smo imali u Fernandu Torresu koji je od vrhunskog napadača u plavom dresu postao predmet ismijavanja, jer neki od poteza su zbilja bili na granici nemogućeg… Jedina razlika je ta što je Torres u trenutku dolaska već bio strašan igrač, dok je Morata to tek trebao postati.
Sedam golova u prvih osam utakmica u našem klubu izledalo je obećavajuće, ali on nije nastavio u tom smjeru, a čini mi se da i neće. Glavni problem napadača općenito je broj prilika u kojima se nalaze i postotak realizacije istih, a računica je zapravo jednostavna, što viši postotak to bolje. Morata se često nalazi u prilikama ponajviše zahvaljujući svojoj jedinoj kvaliteti koju mu treba priznati, a to je osjećaj za prostor između linija i ulaska u prostor između dva stopera ili beka i stopera. Kad se nađe u prilici izbor šuta je često jako nelogičan, a tajming još gori (ili kasni pa dozvoli vrataru da mu „uđe u udarac“ ili ishitreno pokušava udarcima iz prve kada ima vremena i za bolje opcije). Bljesnuo bi prošle sezone u igri glavom na savršene ubačaje, većinom u režiji Azpija, ali veliki broj takvih je i promašio. Jednostavno nije sposoban zabiti 20- 25 golova po sezoni, nije ta klasa. O njegovom zalaganju u obrani i duel igri nema smisla niti pisati, jer momak od 189 cm i 85 kg izgleda smiješno pokraj protivničkih stopera koji se doimaju poput stijena u odnosu na njega, a da to i nije baš tako se vidi čim na iste dođe Giroud (je koji cm viši i malo teži) i podjeli im batine te uzme veliki postotak zračnih duela.
Dolaskom novog trenera i promjenom stila igre koji bi mu trebao odgovarati, pa i samim njegovim izjavama po kojima je zaboravio prošlu sezonu i u novu ulazi pun samopouzdanja i želje za golovima i dobrim nastupima, od toga za sad nema ništa… Protiv West Hama je ušao zadnjih 25 minuta i uspio promašiti dva mrtvaca na utakmici u kojoj se protivnik grčevito brani i ide na nulu. Još jedan dokaz o njegovim realizatorskim (ne)sposobnostima koje polako iritiraju i prelaze u dio tradicije na utakmicama Chelseaja. Prokletstvo broja 9 se nastavlja na The Bridgeu, ali mi se čini da ni sa 29 na leđima naša tupa špica neće postati ništa oštrija.
To s brojem su gluposti, pa veliki Khalid Boulahrouz je pružao respektabilne partije s devetkom na leđima…
Odrastao podno Promine, s trenutnim prebivalištem u Splitu. Jedina plava koju priznaje je ona na dresu Chelseaja i DOŠK-a iz Drniša, a jedini nogometni bog za njega je Frank Lampard. Čvrsto je na zemlji, realan i objektivan osim kada razmišlja o trenerskom pozivu. S obzirom na propalu karijeru nogometaša smatra da mu se negdje mora vratiti, pa sad... Besprijekoran taktičar o kojoj god se igri radilo, pobjeda je imperativ!
