Zbogom, maestro… i ne zamjeri!

Zbogom, maestro… i ne zamjeri!
srpanj 13 23:39 2018

Još jedan veliki oproštaj koji, kao i mnogo puta u prošlosti našega kluba, ostavlja jako gorak okus u ustima. Od vrhunca do dna uvijek je samo jedna mala, tanka linija. Tako je uvijek bilo u Chelseaju i ne čini se kako će se nešto ubrzo promijeniti. Ukratko – opet smo svjedočili tome da se onaj tko nije spreman prihvatiti kaos neće snaći kao navijač Bluesa.

Antonio je po svom dolasku ubrzo osvojio sva srca navijača. Iako za to nije bilo potrebno jako puno nakon Mourinhovog fijaska, Talijan je od rasturene ekipe, uz par pojačanja, stvorio vrlo kompaktan stroj koji je igrao dobar nogomet, uz vraćanje iz mrtvih trojke u obrani. „Čudo“, nazivao je Conte tu sezonu te uspoređivao je s onom Leicesterovom. S pravom? Ja bih rekao s punim pravom! Iako su neki od Luiza, Alonsa, Cahilla, Mosesa, Matića i Pedra na trenutke izgledali jako dobro, radi se ipak mahom o prosječnim ili samo dobrim igračima. Iako su se mnogi navijači uvjerili kako je Alonso „najbolji (krilni)bek lige“, ili da je Luiz odjednom postao stoper vrhunske klase, i tako dalje, to su i dalje bili isti igrači, savršeno ukomponirani u sustav koji je jedini iz njih mogao izvući pravu momčad. Dodajte tome svemu to da Chelsea nije igrao Ligu prvaka te da je prvi takmac za naslov bio Tottenham, što govori samo za sebe. Lako ćete vidjeti zašto je ta sezona u mnogočemu bila poput one Ranierija. Conte je tu skupinu igrača učinio puno boljom nego što ona to zapravo je. I zato to stvarno je bilo čudo. Zato mu se trebala stisnuti ruka i odati ogromno poštovanje. Zapravo, još bolje, trebalo mu se dati puno novca. Puno novca za pojačanja.

Iako je Chelsea tada bio u euforiji, nekima od nas ipak je bilo jasno što se sprema, već tad. Pojačanja nisu dolazila, a razlika u kvaliteti drugih momčadi je samo rasla i rasla. Dvojac iz Manchestera nemilice je dovodio vrhunske igrače i nedostajala mu je samo uigranost da osvoji Englesku. Druga sezona bila bi idealna za to. Svakome tko je malo zario kroz površinu mogao je to vidjeti – ja prvi jesam, do te mjere da sam se okladio da se Chelsea ovim tempom neće boriti za naslov te sezone (op.a. naš kolumnist Roko Škrabić mi dakle i dalje duguje jednu „poniznu“ kolumnu za to, koja se očekuje uskoro, hehehe). Upravo iz tog razloga boljelo je gledati što se te sezone dogodilo, sve je otpočetka bilo jasno. Ako sam ja vidio, koji nisam stručan, kako ljudi koji sjede u loži Bridgea nisu?

Fast forward do kraja sezone, bilo je i gore nego sam mislio, nego što je itko mislio. Ostale su ruševine borbe za Ligu prvaka i osvojen FA kup kao utješna nagrada. Conte je u međuvremenu otjerao Costu, koji se doduše sam otjerao. Matić je također otišao kod Mourinha, za što mu nije nitko kriv. Što se trebalo dogoditi da se trenera posluša i dovedu bar neka prava pojačanja nakon gubitka dva tako bitna igrača? Došle su utakmice Lige prvaka, goropadni Manchesteri, poneka ozljeda, manjak kvalitete i uigranosti odlaskom Coste i Matića i dobili smo to što smo dobili.

No, je li to na kraju realna slika kvalitete ove momčadi? Ipak bih rekao da nije. Realno bi bilo da smo završili četvrti, samo jedno mjesto više, ali jedno jako bitno mjesto. Conte je također od krvi i mesa i vidjelo se da brod tone i da se on ne nosi dobro sa situacijom. Pukao je pod tolikim pritiskom, pritiskom koji dosta i sam sebi stvara jer je perfekcionist i nije znao raditi „u fušu“, samo odraditi posao i nekako se ugurati u taj vlak za Ligu prvaka. Sigurno je radio i dosta drugih gluposti van terena, ipak je to vrlo osebujan karakter koji ne voli kad ga ovoliko ne ide. „Predan sam ovome klubu i želim ostati barem do kraja ugovora“, ponavljao je Antonio do samog kraja sezone. I to je nešto u što vjerujem. No, za to nažalost nije bilo apsolutno nikakvih uvjeta.

Koji su to najbolji treneri na svijetu? Što mislite da bi se dogodilo da Guardiola ne dobije pojačanja koja želi, ili barem blizu toga? Da Mourinho ili Klopp (sada kad Liverpool više nije sprdnja) ne dobiju svog Lukakua, Salaha, Pogbu, Van Dykea ili Sancheza. Tako je, nastao bi razor i trener se ne bi osjećao dobro. Dovesti Guardiolu, Kloppa ili Mourinha i dati mu da igra s Alonsom, Mosesom, Cahillom i ekipom, isto je kao da u svog Ferrarija od 600 konja sipate dizel. Isto vrijedi i za ostale najveće trenere. Upravo to smo mi imali, jednog od najboljih trenera s kojim nismo znali što bismo. Hranili smo ga prosjekom i očekivali da bude sretan i da sve ide kako treba. Nismo mu dali nikakve uvjete, a on je bio vrlo nekompatibilan s takvom situacijom. Ponovilo se isto ono što je doživio u Juventusu i što je svatko tko ga imalo poznaje znao da se može ponoviti. Otkačio je, postao samo sjena onog čovjeka koji je samo sezonu prije harao ligom i bio svima najdraža ličnost.

Napose, idemo biti jasni – je li Conte mogao bolje u zadnjoj sezoni? Naravno da je. Naravno da je bilo velikog užasa s njegove strane. Stalno kukanje o pojačanjima, napet odnos s igračima, forsiranje nekih igrača i postava koji ne daju ploda. Ali… da je bio drugačiji, to ne bi bio on. Nijedan trener nije bez mane, a mi smo očekivali da on bude savršen. Da se nosi sa svime što mu bacamo pod noge jednako, a bacali smo mu svašta. Za svaki bogomdani 3-4-3 iz 2016/17, za svaku proslavu gola kao da je naš navijač, za svako prosječno pojačanje od kojeg napravi važnu kariku u momčadi ide i pokoja mana, kako to i obično biva, mana koja se najviše manifestira kada čovjek nije u ugodnoj situaciji. Nije on taj koji se trebao mijenjati, nego prvotno mi.

I kakvo mu sad zbogom reći? Ciao, Antonio, i sretno na sudu protiv Chelseaja? Želimo ti sve najbolje, uz manje Marine i Romana? Opet ostaje onaj what if… Što da smo njemu doveli Jorginha, a ne Bakayoka? Što da nismo uštedili onih 5 milijuna kojih je trebalo pridodat da se dovede Alex Sandro, ili neko drugo vrhunsko pojačanje? Što da smo se za njega borili kako ćemo sad kad moramo jer klubu prijeti puno veća katastrofa od dosad viđenog?

U međuvremenu, naš cirkus se nastavlja i dalje. Iako se pitanje trenera i barem jednog vrhunskog pojačanja (napokon!) privodi kraju, ostaje još puno smeća kojeg treba počistiti. Koliko samo slame u glavi moraš imati da imaš jednog od 4 najbolja igrača svijeta u momčadi, a oko njega momčad gradiš prosjekom već 5 godina? Situacija u kojoj uopće nije upitan manjak sredstava jer se raznorazni Drinkwateri i Bakayokoi dovode za 40-ke milijuna. Eden Hazard je više puta naglasio da mu je dobro u klubu i tek je nedavno počeo svirati Conteovu ploču – i njemu je dosta, i on želi pojačanja u klubu. I što sad? Ostavljeni smo na milost i nemilost sebe samih, tj. onoga u što smo se doveli. Napose, Conteova kuknjava će u široj slici biti sporedna stvar, bila bi i da je ostao trenerom, jer ovo što se u klubu događa daleko nadilazi jednog trenera. Nije tako teško zamijeniti Contea zbog naših loših navika – no što će se dogoditi ako zbog našeg smeća ode naš daleko najbolji igrač? Hoćemo li tada naučiti i za promjenu okriviti sebe, ili nastaviti putem kaosa na kojeg smo toliko navikli?

Na kraju, stvarno se nadam da će ovaj čovjek naći neku sredinu koja mu odgovara jer to sigurno zaslužuje i nekome može biti najbolji trener na svijetu. I malo je reći “hvala” za sve što je napravio, i za sve ono što je htio napraviti. Vezao sam se za njega i bio mi je najdraži trener kojeg smo ikada imali. Takva posvećenost, stil i karizma se rijetko vide. Falit će one njegove lude proslave i pump-fisting s navijačima nakon utakmice. Taj osjećaj povezanosti s nekim bitnim u klubu, kad ga već s upravom imamo sve manje i manje.

Ciao Antonio i… ne zamjeri.

  Članak označen sa:
  Kategorije:
Vidi Više Članaka

O Autoru Članka

Martin Angjić

'Editor en Jefe'. 'Musculo Grande'. 'Cerebro Inteligente'. Alfa (Romeo) i (Opel) Omega. Pravi reda u Udruzi, a i oko nje. Otrov za žene, žene ni za lijek. Prešao dugi i trnovit put od nabildanog novinarskog diletanta do nabildanog novinarskog profesionalca. Neki nesretnik se jednom drznuo reći da je Udruga njegova 'privatna prčija'. Istoga je promptno progutao mrak. On ne prijeti, on samo prijeko gleda...

Vidi Više Članaka