Tematiku oko Edena Hazarda dugo sam vremena izbjegavao pisati. Da vam budem iskren, bojao sam se. I danas se bojim. Gotovo sve započete tekstove rapidno sam zapostavljao i brisao. Bez pardona.
Posljednje špekulacije koje kolaju medijima potvrdile su indicije kako Real Madrid polako traži alternativu za Cristiana Ronalda. Cristiano je naime ušao u godine, to se već odavno zna. Premda je Portugalac nesumnjivo vanserijska atleta koja je iz godine u godinu u sjajnoj fizičkoj spremi, što će biti za sezonu, dvije kada zglobovi i koljena ne budu htjeli ono što želi glava?
Produkcija i efikasnost prije ili kasnije naglo će opasti, a sa 33 godine na leđima razgovaramo o igraču kojemu teža ozljeda karijeru usmjerava silaznom putanjom. Ronaldo više nikome ne mora dokazivati apsolutno ništa. Ono što je LeBron James u košarci, to je CR u nogometu. Sve pritiske je anulirao golovima, trofejima i uspjesima, tako da motivacija za nešto više ne postoji. Sve ostalo stvar je principa i osobnog doživljaja da se pri kraju karijere osvoji još koji trofej. Jednostavno, osim Svjetskog prvenstva, Ronaldo ima sve. Dokazao je svima da i na klupskoj te reprezentativnoj razini može nositi svoju ekipu.
Problem koji Chelsea stavlja na kušnju u cijeloj priči je Real Madrid. Fiorentino Perez obično ono što poželi, to i dobije. Nije bitno kolika je cifra u igri, niti koje su prepreke na putu, cilj je jasan. Dovesti najbolje. A postoji li (uz eventualno Neymara) relevantniji igrač od Edena Hazarda? Stoga je interes Reala za Edena Hazarda vrlo linearan i svodi se na generacijski aspekt u kojemu će, barem teoretski, igrač u najboljim godinama preuzeti štafetu onoga kojemu su te godine prošle ili su na zalazu.
Dakle, Eden Hazard, kao novi nositelj Reala.
Vijest kako se Real mota oko Edena zvuči jezivo. Za svakog navijača bilo što vezano za Hazarda i Real ježi kožu. Jer, ostati bez najboljeg igrača za Chelsea bi značilo potpunu rekonstrukciju. Ne želim prosipati pamet te reći kako je bilo očekivano da se Real zainteresira, ali kada top 5 igrač, a Eden to nesumnjivo jest, iz sezone u sezonu pokazuje konstantu, onda je sasvim realno da interes postoji.
Real je na primjerima Garetha Balea i Jamesa Rodrigueza (i brojnih drugih) dokazao da granice ne postoje. Koliku god cijenu stavili, koliko god odmahivali rukom, potrošački nagon Madriđana jednostavno je prevelik. To u krajnjoj liniji sugerira jedno, a to je da se želja brzo pretvori u djelo.
Da se krivo ne shvatimo, nije mi cilj problematizirati Realove nedostatke. Ipak, da bi stavili Edena Hazarda u kontekst cjelokupne medijske kolotečine, moramo uzeti u obzir kontekst u kojemu se Real trenutno nalazi. Modrić i Ronaldo ulaze u godine, Bale je stalno ozlijeđen, Benzema nema brojke, dok Zinedine Zidane polako postaje bez inovacija. Da bi spriječili takvu negativnu percepciju koja se potajno stvara, jedino rješenje su pojačanja.
Ono u čemu mi je Real odvratno odbojan je taj status kraljevskog kluba koji često bude presudan kod igrača. Znate onu foru, životna prilika da zaigrate u bijelom dresu. Upravo je to jedan od najvećih ‘X factora’ kod igrača. Sve je divno, krasno u svom matičnom klubu, međutim kada Real pokaže interes, većina bez trunke razmišljanja mahom potencira transfer.
Eden Hazard nikada nije bio osoba koja je potencirala bilo što. Zbog toga ga treba cijeniti, jer je usprkos svemu igrač postao u Chelseaju. Nikada nije govorio o Barceloni i Realu, nikada se nije gurao u razgovore oko zlatne lopte, imao je svoju filozofiju da jednostavno igra nogomet.
Od trenutka kada ga je Chelsea iz Lillea doveo u London, svaki rizik, bojazan ili skepsa otklonjena je u vrlo kratkom roku. I to je identitet Edena Hazarda. Identitet osobe kojemu je samo prezentacija na terenu mjerilo svega.
Kada sam spomenuo svjesni rizik nakon realiziranog transfera iz Lillea u Chelsea, osnovna teza je da mladi igrači u takvim uvjetima često puknu pod pritiskom i potencijal samo ostane na tome. Tako da je uvodna skepsa u cijeloj priči bila kako će se Belgijac snaći u takvim okolnostima.
S jedne strane, znaš da taj mali ima ogroman potencijal i da je realno očekivati da postane veliki igrač. S druge pak, jako dobro znaš da pritisak ili eventualna veća ozljeda može stvari okrenuti u pogrešnom pravcu te uloženi novac pretvoriti u pepeo. Dakle, reći nešto konkretno i općenito bilo je nemoguće. Jedina opcija je teren. I ništa osim toga.
Srećom za Chelsea, Eden Hazard brzo je otklonio sve sumnje. U kratkom razdoblju postao je ponajbolji igrač Chelseaja, potom i Lige. U početku se držao u sjeni veterana na zalasku, da bi kasnije preuzeo ključeve, odnosno nametnuo se kao nova zvijezda u usponu.
Mnogi godinama stavljaju u usporedbe Hazarda sa Coutinhom, Sanchezom sada i De Bruyneom. Ja bi to rekao na jedan tobože suptilan način. Usudio bih se reći da je objektivno Hazard duže vrijeme nesumnjivo najbolji igrač Premiershipa. Barem gledano iz perspektive običnog laika.
Fluidnost brzine, tehnike i driblinga uz lucidnu maštovitost i nepredvidljivost daje nam za pravo da svjedočimo brutalno dobrom igraču. Samo ga statistika ograničava od tih nekih parametara koji se uzimaju u obzir.
Kada razgovaramo u kontekstu sadašnjeg vremena, govorimo o ekipi Edena Hazarda. On je Barcelonin Messi, Realov Ronaldo ili PSG-ov Neymar. I to je činjenica. Igrač je o kojemu Conteova ekipa najviše ovisi. Ili koji Conteovoj ekipi najviše pridonosi. Svejedno je.
Chelsea po pitanju svih interesa koji proizlaze i od njegovog oca i od otočkih medija treba zauzeti čvršće stavove. To kao prvo i osnovno znači prilagoditi momčad Edenu, a ne da se on, baš kao što svih ovih godina radi, prilagođava momčadi.
To implicira dvije stvari:
Eden Hazard se godinama žrtvovao za Chelsea. Podredio je svoj napadački potencijal defanzivnim shemama u brojnim utakmicama. Gledati Hazarda kako praktički sam mora u napadu izmišljati toplu vodu veoma je bolno. Tako da eventualni odlazak Hazarda treba promatrati kao protest, a ne kao zadovoljavanje vlastitog ega.
Uprava Chelseaja nije poduzela konkretne mjere. Slično kao kod Hazarda, ništa manje teška situacija nije niti kod Antonija Contea.
Da se razumijemo, Conte je pojam trenerskog posla. Biti drugi u prvenstvu unatoč svim kukanjima, kritikama i prozivkama pored ekipa koje su trošile enormne svote novca (City, United, Liverpol) je fenomenalno. Uprava povodom lanjskog uspjeha nije stala na stranu nikoga. Da preciziram, nikakva značajnija pojačanja Chelsea nije doveo. Ono što je transferirano, isključivo je u narativu zamjene. I ničeg više. Diego Costa zamjenjen je Moratom, Matić je nadomješten Bakayokom, Drinkwater doveden je kao back up. Dakle, praktički je prijelazni rok odrađen zato što se morao, a ne zato što je gospoda iz uprave procjenila da sa rosterom kakvim je Conte može ponoviti sezonu. Stoga je ključno Hazardu dovesti imena za koje on smatra da će podignuti nivo momčadi.
Eden je nositelj ekipe, tu nema dileme. Dilema se stvara činjenicom da cjelokupni roster nije dovoljno širok za toliki obujam utakmica, odnosno natjecanja.
Nekolicina se već žalila na raspored. Jedan City nema problema sa tim jer su Guardioli, pa i Mourinhu na raspolaganju dva podjednaka igrača na svakoj poziciji. Svejedno je hoće li u špicu Gabriel Jesus ili Aguero, baš kao što je svejedno hoće li krilo igrati Martial ili Rashford.
Dodatni problem koji se potajno može iščitati, makar on bio samo pretpostavka jest što ako je došlo do razine zasićenja? Što ako je Eden Hazard došao do vlastite spoznaje da je osvojio pet trofeja, od čega su dva naslova prvaka te jedan europski trofej te smatra kako je vrijeme za nešto više u karijeri.
Kako onda djelovati. Što učiniti?
Zato je pritajeni strah koji se svakom, pa i najmanjom glasinom grimizno širi među navijačima opravdan. Jer kako nadoknaditi Hazarda. Postoje veliki igrači koji su uspijevali interes kraljevskog kluba pretvoriti u uzaludan trud. Totti, Gerrard ili Pirlo jedni su od tih iznimki. Međutim, da se ne lažemo, većina igrača i dalje ima cilj obući dres Reala i ostvariti svoje snove.
Koliko god mrzio Real, nepobitna je konstatacija da razina privilegije koju igrači i treneri osjećaju ipak nadilazi ostale velike ekipe. Stoga je sama pomisao da postoji i mali interes dovoljan poticaj igračima da brže – bolje zatraže transfer ili jednostavno svoju razinu igre pretvore u znakove frustracije i nesalomljive želje za motivacije. Dakle, pronaći odgovarajući sustav motivacije ključna je stvar.
Eden Hazard nije došao do svog maksimuma. Baš kao što Conteu treba još vremena da dovrši svoju viziju, tako i Hazardu treba još vremena da konačno dođe na razinu zlatne kopačke (koja mu izostaje samo zbog statistike). Hoće li novi ugovor ili osiguravanje dodatnih pojačanja biti sredstvo sasvim je nebitno. Chelsea treba uvjeriti Hazarda da sve što mu može nuditi Real mogu i oni.
To podrazumijeva borbu za sve trofeje. Koliko je ona izvjesna pored živog Cityja u prvenstvu te zapetim konkurentima u Ligi prvaka teško je procijeniti.
Hazarda se ne smije ostaviti u kolotečini neostvarivih ciljeva. Bude li se stavio u poziciju ‘usamljenog’ ratnika, budite sigurni da je apel na transfer neminovan. A na tržištu i nema baš igrača nalik Hazardu.
Odgovori koje će vrijeme donijeti definitivno su prekretnica za Chelsea. Svaka odluka može biti ključna.
Navijački gledano, Eden Hazard je idol, čovjek koji korača statusom najboljeg igrača u povijesti kluba. Ostanak bi bio pobjeda. S druge strane, ako ode, a to nije floskula, morat ćemo razumjeti Hazarda.
