Vratimo se prvo u sezonu 14/15 kada nam se u klub vratio ni više ni manje nego legendarni Didier Drogba. Unatoč tome što je 2012. imao praktički perfect ending, još jednom je došao i time nije pokvario apsolutno ništa, barem što se mene tiče, a vjerujem i većine navijača. Samom svojom pojavom u svlačionici hranio je mlađahne mozgove korisnim informacijama te im bio autoritet, idol. Osim toga, uletio je kad je trebalo u vrh napada, zabio i koji gol – jedan od njih topovski gol glavom Manchester Unitedu, kako samo on to zna. Na samome kraju sezone igrači ga u zadnjoj utakmici iznose s terena, pun Stamford Bridge je na nogama, dobiva još jedan lijepi oproštaj. Drugim riječima – sve je kako treba.
Odnos našeg kluba prema igračima, unatoč kojoj trzavici s ugovorima legendi, vrlo je dobar, tj. da se preciznije izrazim – ne odskače puno od drugih velikih klubova. Kada se Drogba vratio nisam se suzdržavao ni u jednome trenutku od uživanja što je opet s nama. Pomogla je naravno i jako dobra sezona, ali i da nije bila tako dobra ne bi puno uzelo događaju. Opušteno, Didier ulazi, daje svoj doprinos, život je lijep.
Samo na kratko, pogledajmo još dalje, baš u sezonu 11/12 kada nam se vratila još jedna legenda – Roberto di Matteo. Nisam dovoljno star da bih ga se sjećao iz igračkih dana u kojima je postao legenda kluba, ali nije bilo ni potrebno. U zraku se osjetio ponos, pogotovo tih malo starijih navijača. Dok je ta luda sezona tekla, naravno da su svi razmišljali samo o tome, o nedosanjanome snu… a već sljedeće je sve bilo bitno drugačije. Loši rezultati, nikakva igra i navijači na iglama. Ne daju na svoju legendu, koja je prije samo koji mjesec klubu donijela sve. I tako, iz dana u dan, strepe oko toga hoće li i kada dobiti otkaz te na koji način. Poznavajući gazdu Romana – brzo i ružno.
Nešto tako živjeli smo i ove sezone. Doduše – tako, samo puta deset.
Lamparda sam uživao gledati na klupi prošle sezone – ali zapravo, samo zato što nije bilo apsolutno nikakvog pritiska. Fokus je bio na izgradnji mladih igrača i na plasmanu u Ligu prvaka za koju je, ruku na srce, bilo dovoljno vrlo malo bodova ako gledamo proteklih desetak sezona, nije baš bilo jake konkurencije. Upravo je te sezone došao zapravo kad vjerojatno nitko drugi normalan nije htio. Dao je u tih godinu dana klubu što mu je i trebalo, izvukao sezonu i „udario“ neke jako dobre temelje za budućnost. Usto – klubu je donio milijune i milijune, kada gledamo koliko je porasla vrijednost nekim našim igračima s kojima nitko ne bi znao ovako kao on. Navijači su bili umireni, a uprava vrlo očito jako dobro odigrala na emocije.
Ove sezone s druge strane, apsolutno nikada nisam opušteno pogledao utakmicu Chelseaja. Što znače četiri odlična igrača iz akademije u prvoj momčadi i sjajna transfer politika, kada će se Franku tresti stolica nakon prvog posrtaja? Što znači njegov status i aura kojom zrači kada će uprava „potajno“ tražiti novoga trenera nakon lošijeg perioda? Kako potpuno uživati u igri i pobjedi vaše momčadi kada je tu uvijek neka (opravdana) strepnja da će stvari otići south? Navijači su opet nemirni.
Baš suprotno od Didiera i njegovog povratka, ove sezone rijetko tko se previše prisjećao svega nevjerojatno dobroga što je naša osmica u klubu napravila. Svi ti pusti nastupi, trofeji i pogoci stavljeni su malo u drugi plan. Upravo to dobro oslikava razliku odnosa naše uprave prema igračima i prema trenerima. Nemojte krivo shvatiti, uprava se često i prema igračima odnosila loše. No, kada u teškim trenucima treba uprijeti u nekoga prstom, na nekoga svaliti odgovornost, kada netko treba glavom platiti grijehe cijele momčadi i kluba – trener je tu kod nas uvijek prva figura.
Kada prođe nešto vremena i kada se situacija slegne, siguran sam da ćemo trenerski period Super Franka pamtiti samo po dobrome. Status koji uživa u ovome klubu još će se poboljšati, veza njega i navijača postat će još jača, a neki (poput mene) će nakon ovoga u potpunosti zaboraviti da nam je zabio gol u dresu Manchester Cityja što svakako nije bio lijep zadnji događaj vezan za klub. Napokon!
I možda sve ovo dosad napisano zvuči kao rant protiv uprave – ali to je ipak daleko od istine. Zapravo, drago mi je da je ovo sve gotovo. Bilo je već neko vrijeme samo pitanje trenutka, rezultati i igra bili su katastrofa, a svaki novi tjedan produljio bi agoniju i potencijalno možda i ukaljao ime velikoga, vjerojaton i najvećega. Sve je izvedeno dovoljno pristojno, bez velike drame, čak je i Abramovič dao nekakvu izjavu – a za zamjenu trenutno vjerujem ne postoji bolji dostupan trener od Tuchela. Otkaz je sigurno nepošten prema Franku, možda i nezaslužen, ali to nikako ne znači i da je ta odluka pogrešna. Ako upravi nešto zamjeram, to je onda što su tako neiskusnog Lamparda uopće dovodili.
Godinama nisu stvorili uvjete da bi neki trener mogao oformiti mlade igrače u klubu, koji u mladim kategorijama osvajaju sve što se može. Hiper-aktivni na tržištu mladih igrača kakvi i jesu, plesali su na rubu zakona, ovoga puta i izvan. Također, Chelsea od 2014. do 2020. nije imao pravi prijelazni rok, isključivo njihovom krivicom i naravno da se ta zabrana transfera time još jače osjetila. To su glavni problemi našeg vrha i na tome treba raditi. Frank Lampard u jednoj je sezoni spasio njihovo dupe kako samo on to može.
Je li onda na kraju njegov dolazak bio opravdan, kada je vjerojatno jedino on mogao umiriti tako nemiran brod? Neiskusan, nikad dokazan, a uprava i sama zna kako završavaju njihove suradnje s trenerima… iako se to činilo kao najbolje rješenje u tom trenutku, ovo kod nas uvijek zvuči kao recept za katastrofu.
Na načine našeg vodstva odavno sam se navikao, većinom ih i prihvatio. Pod svaku cijenu žele zadržati taj pobjednički mentalitet koji seže od samog vrha kluba i, iako su nekada brzi na okidaču i beskompromisni, ne može im se prigovoriti da nam puno toga fali. Sigurno bih radije to nego da smo poput nekih klubova koji trenere forsiraju koliko god rezultati bili loši i cijela priča vodila nigdje.
No kakve god načine imali – čovjek poput Lamparda, s takvim klupskim statusom, ali i s takvim trenerskim iskustvom, u trenerskome okruženju kakvo pruža Chelsea, nikada nije dobra kombinacija. Osim u vanrednim situacijama poput minule sezone. On je nešto što nam treba uvijek ostati u najljepšem sjećanju i čiji status moramo čuvati kako god znamo i umijemo. Zato slobodno – neka trener bude to što i je u našemu klubu. Neka bude prvi po redu, neka bude maska za sve naše probleme, ali molim vas – nikad više. Nikad više da to bude ovakva legenda, ovakav čovjek, da jedan Frank Lampard bude to što je bio ovih zadnjih pola sezone – strano tijelo u vlastitome domu.
Hej, čitatelju! Ovaj tekst, kao i svi ostali na portalu chelseacroatia.com, autorsko su djelo volonterskog uredničkog tima članova službeno priznate Udruge navijača Chelsea FC Hrvatska.
Sami financiramo hosting web stranice, kao i sve ostale troškove osnovnog funkcioniranja udruge – podrži naš rad učlanjenjem u udrugu simboličnom sezonskom članarinom kojom, uz postajanje dijelom najveće zajednice Chelseajevih navijača u regiji, dobivaš i ekskluzivni članski paket uz sva ostala prava i pogodnosti!
KAKO SE UČLANITI?
Odlasci na utakmice, razna događanja, nagradne igre i mogućnost aktivnog sudjelovanja su udaljeni samo par klikova mišem – vidimo se!
'Editor en Jefe'. 'Musculo Grande'. 'Cerebro Inteligente'. Alfa (Romeo) i (Opel) Omega. Pravi reda u Udruzi, a i oko nje. Otrov za žene, žene ni za lijek. Prešao dugi i trnovit put od nabildanog novinarskog diletanta do nabildanog novinarskog profesionalca. Neki nesretnik se jednom drznuo reći da je Udruga njegova 'privatna prčija'. Istoga je promptno progutao mrak. On ne prijeti, on samo prijeko gleda...
