Konzorcij predvođen Toddom Boehlyjem ne bori se da izjednači samo nogometni uspjeh postignut pod Romanom Abramovičem. Njihov novi režim također teško prevladava glavni problem koji čak ni milijarder Abramovič nije uspio riješiti u svojoj 19-godišnjoj vladavini. Naime, kako osigurati stadion i objekte koji odgovaraju klubu koji teži biti jedan od najboljih na svijetu i koji treba biti potreban za ostvarivanje prihoda kako bi tako i ostalo. Chelsea, smješten u jednom od najbogatijih poštanskih brojeva u zemlji, trebao bi biti najglamuroznije mjesto za gledanje nogometa ne samo u Premier ligi, već i svijetu. Ali Stamford Bridge više nije top stadion ni u Londonu. Arsenal, Tottenham i West Ham preselili su se u domove sa 60.000 mjesta, dok su Romanovi rublji nosili lavovski dio trofeja na SW6. Stamford Bridge, sa svoja tri staračka štanda i kapacitetom s nešto više od 40.000 mjesta, sada se osjeća otrcano i zastarjelo u usporedbi. Jednako važno, i Arsenal i Tottenham zarađuju znatno više novca po domaćoj utakmici od Chelseaja – 870,000 funti, odnosno 1,03 milijuna funti više po utakmici. I to je veliki razlog zašto je u najnovijoj Deloitte Money League, Tottenham prvi put prestigao Chelsea po ukupnom prihodu te postao klub s najvećom zaradom u Londonu s 549.2 milijuna funti u sezoni 2022./23. Bilo bi nepravedno reći da Abramovič i njegovi pristaše i žene nisu vidjeli natpis na zidu. Elektrana Battersea, Bijeli grad, vojarna Chelsea i bivši izložbeni centar Earls Court – svi su smatrani, odbijeni i, za neke, ponovno razmotreni. Kako bi financirao preseljenje na novu lokaciju, Abramovič je želio prodati Stamford Bridge. No, ključni problem bio je – i jest – to što klub nije vlasnik slobodnog prostora samog stadiona. To je prodano navijačkoj organizaciji pod nazivom Chelsea Pitch Owners 1997. godine, u potezu osmišljenom da zaštiti klub i njegov dom nakon što su ga špekulanti nekretnina gotovo rasprodali ispod njih. U 2011. godini Abramovič je prostor pokušao otkupiti. SunSport je otkrio kako su brojni ljudi povezani s Abramovičem, predsjednikom Bruceom Buckom i drugim članovima hijerarhije Chelseaja kupili veliki broj dionica CPO-a u izgradnji glasovanja. Međutim, možda zbog atmosfere stvorenog nepovjerenja, nisu uspjeli osigurati 75 posto glasova dioničara potrebnih za odobrenje prodaje. To nije bila vrsta “cock-up” koju ste mogli zamisliti da ju je napravio Abramovičev stari prijatelj Vladimir Putin.
Novi vlasnici – isti problemiUpravo su Abramovičeve veze s Putinovim režimom u konačnici ubile planove za novi stadion tijekom njegove vladavine – s tim da je bio prisiljen prodati i prenijeti i Klub i problem na nove vlasnike. Chelsea je početkom 2017. dobio dozvolu za planiranje novog terena sa 60.000 mjesta na Stamford Bridgeu. FA-u se svidjela ideja da se Tottenham preseli s Wembleyja i dočeka još jednog stanara koji vrti novac. No, Plavci su objavili da obustavljaju planove na neodređeno vrijeme u svibnju 2018., nedugo nakon što je vlada Velike Britanije odbila dati Abramoviču novu vizu. Nakon što je Rusija napala Ukrajinu, Abramovič je bio među sankcioniranima i neko se vrijeme činilo da je ravnoteža kluba upitna. Kada su Boehly i Clearlake Capital kupili Chelsea za 2.5 milijardi funti u svibnju 2022., obećali su uložiti 1.75 milijardi funti više u brojne projekte, uključujući i Stamford Bridge. Brzo su imenovali Janet Marie Smith, arhitekticu s velikim iskustvom u obnovi velikih sportskih stadiona u Americi, da nadgleda planove za obnovu stadiona Chelsea. U listopadu prošle godine Chelsea je pristao kupiti Stoll Mansions i 1,2 hektara zemlje za 80 milijuna funti. Čak ni to nije prošlo bez kontroverzi budući da bi umirovljenici koji tamo žive trebali biti premješteni. No, daleko veći problemi ostaju s Chelseajevim trenutnim domom. The District Line prometuje od istoka prema zapadu duž jedne strane i glavne željeznice od sjevera prema jugu s druge strane.
Postoje važne ceste, socijalni stanovi, groblje Brompton i razne stvari koje obnovu područja čine kompliciranim, dugim i skupim procesom. Najnoviji stav unutar kluba je da bi trebalo šest godina da se cilj postigne, ali čak i da bi neugodnosti bile bolje od prethodnog plana da se ide stajati po strani. Alternativa je potraga za vrhunskim nekretninama negdje drugdje – a čini se da klub nije ni blizu pronalaženju pristupačnog i održivog mjesta. Ne ako bi Earls Court koštao pola milijarde. To je teška odluka, ključna za budućnost kluba. Nema razloga za žurbu. Ali što duže Chelseajevi vlasnici čekaju, to će više gubiti od suparnika i na terenu i izvan njega.
