Ne da mi se više gledati naš divni klub kako igra. Stvarno mi se ne da. Shvatite da imam nekakve standarde. Imam neku ideju u glavi o tome što znači Chelsea i kakve vrijednosti ja vežem uz taj klub. Ne znam jesam li jedini koji se ovako osjeća, ali nekako… nije to TO više.
Ja sam se zaljubio u Chelsea oko 2008. godine sa svojih majušnih deset godina. Prvo sjećanje Chelseajeve utakmice mi je finale u Moskvi. Još uvijek imam u glavi sliku sebe kako stojim ispred TV-a i jednim okom pratim loptu, a drugim Terryjev pad na pod. Povijesno poskliznuće, pad jedne legende i zakopavanje glave među noge. Tada sam pomislio da glava među nogama nužno znači nešto loše, danas je pak drukčija priča… Uglavnom, tada sam prvi put osjetio kako je to kad te preplave emocije zbog nogometne utakmice. Suosjećao sam sa tim čovjekom u plavoj majici na televiziji jer sam vidio koliko mu je stalo. Koliko mu je stalo.
Moje drugo sjećanje gledanja Chelseaja je ozloglašena utakmica protiv Barcelone u Ligi prvaka 2009. kada je Iniesta „iz ničega, iz bunara“ zabio onaj gol i izbacio nas iz natjecanja. Nedosuđeni penali, Ovrebo, ‘fucking disgrace’… Ja sam povodljiv dječak. Nakon toga sam tjednima u školi kada bih dobio lošu ocjenu iz odgovaranja radio Drogbinu gestu i govorio ‘this is a fucking disgrace‘ sebi u bradu. Privuklo me koliko mu je bilo stalo do te utakmice jer sam se osjećao predstavljeno, osjećao sam se kao da on i ostatak ekipe na terenu igraju u moje ime, kad ja već ne mogu. Kada je Ballack trčao za Ovrebom (znam da ima neke spigane crtice u imenu, ali nije zaslužio trud) i unosio mu se u facu, svi smo to htjeli napraviti i zato nam je bilo drago da je naša namjera zastupljena na terenu. Drugi put gledam Chelsea, drugi put gubimo u velikoj utakmici, ali ja se još više zaljubljujem. Povezao sam se s njima u ta dva navrata dovoljno da me drži cijeli život. Valjda.
Sada preskačemo radnju do 2016. godine, kada sam po prvi put počeo pratiti nogomet kako spada, a s time i Chelsea. Znam, puno sam propustio, ali me privuklo to što sam čuo da smo u krizi. Osjećao sam se da sam baš ja potreban našem velikom klubu te da će moja pažnja zasigurno utjecati na naš uspjeh. Čim sam se uključio mi se vratilo sve od prije, taj osjećaj da ljudi na terenu zastupaju ljude na tribinama i ljude ispred televizora. Pogotovo trener. Uf, taj trener… Conte mi još uvijek fali, uistinu. Koliko mi samo nedostaje to njegovo bacanje u publiku kad bismo zabili gol. On se osjećao kao jedan od nas, a mi baš zato kao i jedni od njih. Imali smo igrače poput Coste koji su nenormalno grizli za rezultatom, kopali duboko u sebe ne bi li našli tračak ideje/iskre/snage da nam osiguraju tri boda. Dok smo mi ručali svoje nokte pred TV-om, oni su davali sve od sebe svaku utakmicu kao da nas žele spriječiti da si prste pojedemo. Postojalo je zajedništvo. Osvajali smo skupa i osvajali smo s karakterom…
Kad smo kod karaktera, idući trener je bio kao iz filma. Conte je bio jedna vrsta mafijaša, Sarri je bio druga. Koja faca, stari moj… Mene njega bilo strah, majke mi. Najgore mi je bilo kad se znao nasmiješiti. Imao sam osjećaj da to radi samo da nas podsjeti da je čovjek, baš je nekako čudno izgledalo. Tada smo još imali moju ljubav, mog dragog jedinog Edena Hazarda. Koliko sam ga volio, ljudi moji… Sa suzom u oku gledam njegove najbolje golove za nas na Youtubeu i prisjećam se tog osjećaja koji mi je pružao tih par godina. Osjećaj da imamo obećanog viteza u plavoj majici, da smo nepobjedivi kada on dobije loptu u noge, da smo mi taj odabrani klub. Kombinacija njegovih sposobnosti i ljubavi prema klubu mi je postavila standarde za bilo koga tko se želi nazvati našim igračem. I njih dvojica su otišli osvojivši nam Europsku ligu. Dok sam čitao Edenov oproštajni tekst su mi stvarno navrle suze. Vjerojatno bi i sada da ga idem čitati. Nekako sam ga uzimao zdravo za gotovo. Nisam znao čemu ću se veseliti iduće sezone…
Onda je došao Frank Lampard, Super Frankie, legenda i najbliže nogometnom uzoru što imam. Sve je bilo u redu. ZNAO sam koliko je njemu stalo. Za to nije trebalo dokaza. Znao sam da je strastven, znao sam da želi ono što je najbolje za klub i to se pokazalo. Vodio nas je za ruku kroz taj transfer ban i donio neke divne rezultate, započevši naš osvajački pohod na Ligu prvaka. Ljudi imaju miješana mišljenja o njegovom vremenu kod nas, ali meni je u glavi scena sa utakmice protiv Spursa, gdje Lampard radi jedan epski fist pump dok Mourinho poraženo silazi u tunel sa tekicom pod rukom. Ta slika je meni Lampard kao naš trener i to mi je dovoljno.
Nakon Lamparda dolazi Tommy T, Tommy TooCool, Thomas Tuchel, onaj koji je trebao ostati. Stvaaarno sam mislio da je to to. Čovjek dođe, osvoji Ligu prvaka. Okej, bolesno. Nadalje, igramo divno, ekipe nas se boje. Booolesno. Kao čovjek je simpatičan, strastven i duhovit. Pokazuje da mu je stalo do kluba, na utakmicama se uvijek dere sa strane, pizdi na loše odluke sudaca, svađa se kad treba i ne treba, ali i hendla pressice kao ŠEF. TOMMY FOKHEN TUCHEL. Znači to je bilo to, on je bio naš Klopp, naš Guardiola. Dajte mu deset godina i kupite dodatne vitrine za trofeje. Obožavao sam gledati Chelsea tada više nego ikad. Stvarno mi je kombinacija tog trenera i te ekipe bila gušt, imao sam dojam da su uistinu obitelj te sam se i sam na neki način osjećao kao dio te obitelji. Čak i kada su rezultati krenuli nizbrdo, samo zbog tog čovjeka sam gledao opet i opet. Imao sam vjeru da ako nas itko može izvući iz ove rupe, to je on. Samo mu treba dati vremena. Dati treneru vremena? Instructions unclear, mcdonaldsfreedombaseball activated, najbolji trener na svijetu dobio otkaz. MOLIM????
Ja vam ne mogu opisati svoj šok jutro nakon utakmice s Dinamom. Bio sam sretan nakon te utakmice jer je Dinamo ipak Dinamo, a znao sam da Chelsea nema zašto brinuti kad se gleda šira slika. Bio sam na utakmici, navijao za zagrebačke plavce i otišao kući sretan jer sam doživio veliku pobjedu i jer sam vidio londonske plavce po prvi put uživo. I taj lijepi osjećaj je nestao u sekundi kada sam vidio vijesti da je Tuchel dobio otkaz. Imao sam osjećaj da sanjam, da ovo toliko nema smisla da mora biti neki američki prenk. Molim vas gospon Boehly recite da je prenk.
„It ain’t no prank son, Thamas Tookl needs to go, duuuude.“
Stvarno je gotovo. Stvorila mi se neka praznina u trbuhu, kao da me cura prevarila s najboljim frendom i sad ih oboje moram maknut iz života. Zar sam vam tako malo značio? Zar vam je Tommy tako malo značio? Pa gdje vam je respect za čovjeka? Kako se usuđujete? Sve to mi se odjednom u glavi vrtilo i nisam mogao doći k sebi. Odmah sam htio znati što sad? Koji je plan? Pucali smo si u nogu, kako ćemo izvaditi metak. I pinceta je došla u obliku Grahama Pottera. Ugh…
Nemam ništa protiv tog čovjeka, ali molim vas pogledajte ga. Jađo. Mlakonja. Bez uvrede, naravno. Proveo sam vas kroz ovu cijelu priču da shvatite na što sam navikao kada je u pitanju Chelsea. VATRA! INAT! BOLJI SMO, MRŠ! Gledam neki dan tekmu, gledam tog trenera, gledam igrače… A ono, okej je. Samo to, okej. Organizam mi ne može probaviti sve to. Ne osjećam neku povezanost.
Valjda je čarolija ono što sam uvijek zahtijevao da mi naš klub pruža, u kojem god to obliku bilo. Veselio sam se utakmicama svakog vikenda i midweeka jer su mi bile bijeg od dosadne rutine i mog vlastitog manjka strasti prema stvarima koje radim. Bile su bijeg jer sam tada mogao gledati ljude koji u meni zapale neku vatru. Tih 90 i kusur minuta su mi stvarno bile posebne svaki put i nisam ih propuštao ni pod koju cijenu. Vadio sam mobitel i tražio streamove u busu, restoranu, klubu, gdje god… Danas to radim više iz neke odanosti prema klubu. Valjda. Ne znam više ni sam iskreno. Nije to to više. Možda se nadam da će se nešto dogoditi, da ću u nekom od igrača vidjeti tu vatru koju već jako dugo nisam. Jer u zadnje vrijeme sam tu vatru viđao samo u Tuchelu, a sada bez njega… Potter nije vatren, on je eventualno neka topla para. .
Chelsea, ljubavi…
Fališ mi <3
Vrati se…
(ovaj tekst je moj osobni stav i ne odražava nužno stavove koje drži Chelsea Croatia)
Hej, čitatelju! Ovaj tekst, kao i svi ostali na portalu chelseacroatia.com, autorsko su djelo volonterskog uredničkog tima članova službeno priznate Udruge navijača Chelsea FC Hrvatska.
Sami financiramo hosting web stranice, kao i sve ostale troškove osnovnog funkcioniranja udruge – podrži naš rad učlanjenjem u udrugu simboličnom sezonskom članarinom kojom, uz postajanje dijelom najveće zajednice Chelseajevih navijača u regiji, dobivaš i ekskluzivni članski paket uz sva ostala prava i pogodnosti!
KAKO SE UČLANITI?
Odlasci na utakmice, razna događanja, nagradne igre i mogućnost aktivnog sudjelovanja su udaljeni samo par klikova mišem – vidimo se!
Rođen i odrastao u Zagrebu, znači Hercegovac je. Navija za Chelsea od finala u Moskvi 2008. ili otkad ih je koristio na Fifi, ne zna ni on sam. Isto se bavi stand-up komedijom pa voli kad mu ljudi dođu na nastupe pljeskati iz sažaljenja.