Božić je prošao i počela su tradicionalna zimska sezonska sniženja. Jedan jučerašnji novinski članak navodi kako je ZARA već snizila cijene za online kupovinu, a Pull&Bear i Massimo Dutti ponudit će sniženja do čak 50 %, baš kao i njihov švedski kolega H&M. Dakle, ovo je vrijeme u kojem bi se dobar komad robe mogao nabaviti po nekoj razumnoj cijeni. Ulaskom u novu godinu otvara se siječanjski prijelazni rok. U Engleskoj, kao i u većini zemalja, ovaj transfer period počinje odmah s prvim danom 2019. godine, a traje sve do posljednjeg dana mjeseca siječnja u 23:00h po britanskom, odnosno do ponoći po našem vremenu. Dakle, ovo je vrijeme u kojem bi se dobar komad igrača mogao nabaviti po nekoj nerazumnoj cijeni.
Zimski prijelazni rok, što se Chelseaja tiče, u posljednjih nekoliko godina nikada nije izrodio neko veliko i značajno pojačanje. Prošle sezone smo čak bili prilično aktivni pa su na Cobham stigli Barkley, Giroud i Emerson od kojih je ovaj posljednji ujedno i najviše plaćen – „samo“ 20 milijuna €; pišem „samo“ iz razloga što vjerujem da vam je dobro poznato za koje cifre danas prosječni i iole nadprosječni igrači napuštaju svoje klubove. Kada bismo se još više vratili u povijest, u značajnije akvizicije zimskog transfer roka ubrojili bismo redom i Matta Miazgu, Alexandra Pata, Juana Cuadrada pa Nemanju Matića, Mohameda Salaha i Kurta Zoumu, koji je doduše ostao u Saint-Étienneu do kraja te sezone. Uglavnom, mislim da možete steći dojam da Chelseajev trend nije rasipanje velike količine novaca na prvoklasne igrače po zimi. Stoga, bilo bi naivno vjerovati da će se nešto drastično drugačije dogoditi i ove sezone.
U nastavku ovoga članka pozabaviti ćemo se, naravno, s mogućim odlascima i dolascima u Chelsea te pokušati zajedno identificirati pozicije koje bi trebalo već sada u siječnju pojačati. Pošto je Sarri na nedavnoj press konferenciji izjavio kako ima preveliku ekipu, odnosno kako je 28 igrača u prvoj momčadi previše te bi 25 bilo puno bolje, krenut ćemo s igračima koji bi trebali napustiti klub kroz koji tjedan i sreću poći tražiti negdje drugdje jer ju očito nisu pronašli u krilu djeda Maurizija.
VICTOR MOSES
Odlaskom Contea, Victor Moses je izgubio svaku svrhu u Chelseaju. Doduše, i prije Contea, nije ju baš ni imao, no Conte je uspio ovo prosječno desno krilo i ispodprosječnog desnog beka pretvoriti u vrlo, vrlo dobrog wing-backa koji je prvih nekoliko mjeseci igranja u 3-4-3 sustavu djelovao iznimno dobro, no kad-tad te protivnici pročitaju i onda ova prosječnost počinje dolaziti sve više do izražaja. Sjećam se čak novinarskih napisa u ovo vrijeme prije dvije godine koji su tvrdili kako je Barcelona jako zainteresirana za ovo otkriće engleskog Premiershipa i kako nudi veliku svotu novaca za njegov transfer. Hah. Od tog trenutka kvaliteta nogometnih predstava ovog Nigerijca polako je počela opadati, a s dolaskom Sarrija na kormilo Chelseaja Moses je dotakao dno. Pozicija wing-backa više ne postoji na terenu, to je jasno, pa je Victor dobivao mrvice u sporednim natjecanjima na poziciji desnog krila na kojoj je djelovao poprilično izgubljeno, onda je nastupila neka ozljedica i malo pomalo – Mosesa više nema nigdje. U zadnje vrijeme ga rijetko viđamo i na klupi. Zaključak je da Sarri uopće ne računa na njega i najpametnije bi mu bilo da ode u neki drugi klub, po mogućnosti u klub gdje će igrati desnog wing-backa jer ipak zaslužuje solidnu minutažu i dobar status u tom novom klubu.
DANNY DRINKWATER
Ako Sarri uopće ne računa na Mosesa, što onda treba reći za Drinkwatera? Čovjek je ove sezone odigrao 30 minuta u porazu u Community Shieldu protiv Manchester Cityja i još onih… Ne, nema „još onih“. To je bilo sve što je Danny odigrao pod Sarrijem ako ne računamo predsezonu, a nju rijetko kad ima smisla računati. Iskreno, žao mi je Drinkwatera jer je izgubio pola sezone igračke karijere u najboljim godinama (sad mu je 28), žao mi je što je uopće doveden u Chelsea onako panično na deadline day ljetnog prijelaznog roka 2017. godine jer se znalo otpočetka kako nije kapacitet za Chelsea i čudi me kako nije prodan već ovog ljeta. Ako ništa, barem je plaćica bila redovna i nije pretrpio nikakvu ozbiljniju ozljedu na treningu te je i dalje, nadam se, fit i spreman zaigrati u nekom drugom klubu iduće polusezone. Koliko je izvjestan njegov odlazak govori i Sarrijeva izjava prošlog tjedna u kojoj tvrdi da Drinkwater može otići ukoliko to zaželi. E da, kad sam napisao u uvodu teksta kako se igrači dovode za nerazumne cijene – Chelsea je Drinkwatera platio 38 milijuna €. Toliko o tome.
GARY CAHILL
Gary Cahill ima 33 godine i kapetan je ovog kluba. Osvojio je Ligu prvaka, Premier ligu dva puta, dva FA kupa, Europa ligu te Liga kup. Zvuči doista impresivno i neki ga čak nazivaju legendom Chelseaja. U svakom slučaju, od 2012. kada se pridružio Plavcima pa sve do ove godine bio je integralni dio ove ekipe i svojevrsni nasljednik Johna Terryja. Iako je imao pokoji kiks tu i tamo, mislim da će ga se ipak pamtiti po dobrim stvarima jer je uvijek davao sve od sebe na terenu. Transfermarkt navodi kako je odigrao čak 289 utakmica za Chelsea i postigao 25 golova od kojih su neki doista bili vrlo važni. No, svemu lijepome dođe kraj pa tako izgleda kako je njegovoj karijeri u Chelseaju također kraj blizu. Iako ima mnoge kvalitete, Cahill nije tehnički dobro potkovan stoper kakvog Sarri traži, što godine idu dalje to je i sporiji, a ove sezone grije klupu više no ikad. Stoga nije ni čudo kako ga mediji stavljaju na izlazna vrata kluba. Pošto Chelsea igra sa četvoricom u zadnjoj liniji, tj. samo s dva stopera, ukupno 5 stopera u rosteru se ipak čini malo previše tako da bi Cahillov odlazak bio logičan jer osim standardnog dvojca Luiz – Rüdiger, mladi Christensen i Ampadu sposobni su pokrpati rupe. Zbog svega navedenoga, bojim se da ćemo u siječnju 2019. godine ispratiti našeg kapetana Gazzu.
Spomenuli smo trojicu najizglednijih out transfera, a mislim da bi se njima mogao priključiti i Lucas Piazon koji, ako niste znali, cijelu ovu sezonu trenira u Londonu s prvom momčadi, a osim njega Chelsea bi konačno mogli napustiti neki od brojnih igrača s posudbi jer se za koju sezonu očekuje spominjano ograničenje broja igrača na posudbi, a probajte pogoditi koliko ih Chelsea broji: 15 ili manje? Naravno da ne. Možda 30? Toplije, toplije… Sigurno nije 40, zar ne? Je, ravno četrdeset!
Ako smo nešto dosad naučili o Sarriju to je činjenica da je stvarno tvrdoglav. Ne voli se prilagođavati protivniku, igra svoju igru (famozni sarriball), Jorginho mu je najbolji prijatelj, a jedina formacija koja dolazi u obzir jest 4-3-3. I to je, što se mene tiče, u redu. Pomirio sam se s time i vjerujem da je on sposoban trener koji se trudi iz dana u dan ovaj sustav dotjerati do savršenstva, no kao i svaki trener na svijetu ima određene igrače na raspolaganju koji možda ne ispunjavaju sve njegove zahtjeve. Uzmimo za primjer Guardiolu – u prvoj sezoni s Manchester Cityjem završio je treći s čak 15 bodova iza Chelseaja, no malo pomalo unaprijedio je njihovu igru, iduće ljeto otišao u shopping i potrošio 300 milijuna €, nastavio unaprijeđivati igru i kao posljedica toga završio prvi s 30 bodova ispred Chelseaja.
Tvrdim da koliko god trener bio dobar, ako želi uspješno napredovati s prvoklasnim klubom on jednostavno mora dobro i pametno kupovati. Dobro = trošiti popriličnu sumu novaca. Sjetite se samo ljetnog transfer roka 2015. te 2017. godine. Mourinho, odnosno Conte, zajedno s upravom kluba kupovali su nedostojno Chelseaja. Kao prvo, trošilo se puno manje od konkurenata, a kao drugo, trošilo se na nedovoljno dobre igrače. Iako je u konačnici zimski prijelazni rok puno manje važan od ljetnog, zato se i manje troši općenito, i dalje vrijedi da treba kupovati pametno što bi u našem slučaju značilo da se moramo pojačati na pozicijama gdje je to najpotrebnije. Moramo uzeti u obzir kako je zimi tržište ograničenije, a neka konkretnija i dugotrajnija rješenja nisu lako dostupna. Stoga, krenimo redom:
golman – nema potrebe, Kepa je doveden kao najskuplji golman svijeta, ima sedmogodišnji ugovor i potencijal za postati top 5 golman svijeta bekovi – vrlo vjerojatno ništa od toga, Azpilicueta je stožerni igrač i zapravo kapetan, Zappacosta njegova solidna zamjena za nešto ofenzivniji pristup, a na drugoj strani su Alonso i Emerson koji će zasigurno izgurati ovu sezonu do kraja, posebice Alonso koji očito uživa veliko povjerenje od strane trenera stoperi – već spomenuto u odlomku o Cahillu, najvjerojatnije ništa do kraja ove sezone što se kupovina tiče, dok bi na ljeto moglo biti raznih rošada vezni red – iako se piše o mogućem dolasku Denisa Suareza iz Barcelone te čak i više o Fabregasovom odlasku u Milan/Monaco, mislim da uz Kovačića, Kantéa, Barkleya i Loftus-Cheeka nema potrebe za pojačanjima; uz eventualni Fabregasov odlazak bilo bi logično potražiti igrača koji bi bio sposoban zamjeniti Jorginha na toj centralnoj poziciji; nadodat ću da se u jednoj nedavnoj izjavi Sarri požalio kako ima samo jednog defanzivnog veznjaka (Kanté) tako da su karte i tu otvorene krila – i Pedro i Willian zagazili su u tridesete godine života, Willian je već duže vrijeme u lošoj formi, a Pedro nije toliko konzistentan kao prije i s vremena na vrijeme podlegne nekoj lakšoj ozljedi (primjer je posljednja utakmica protiv Watforda); puno se spominjalo Pulišića u kontekstu novih Chelseajevih pojačanja, a i čini se da je njegov dolazak već u siječnju vrlo izgledan (kvota 1.80 prema Skybetu, što je oko 50%). Svakako bi bilo dobro pojačati se na toj poziciji, ali transfer radi samog transfera ne smije se dozvoliti pa je bolje da ostane tako kako je sada nego da zaglavimo s još jednim poluproizvodom – prioritet je ipak ono što slijedi
NAPADAČ („ŠPICA“) – što nam je činiti?
Vjerojatno smo sada svi shvatili kako Morata nije dovoljno dobar igrač da bude prvi napadač Chelseaja. Nije mu pomogao ni novi trener, ni novi broj na leđima, a ni nova frizura. Možda bi bio solidan kao džoker s klupe, ali igrača koji je svojevremeno oborio klupski rekord po iznosu otkupnine ne bi trebalo koristiti u tu svrhu. On bi, najjednostavnije rečeno, trebao što ranije otići iz Chelseaja. Druga opcija je Giroud koji nije u cvijetu mladosti, solidan je u nekim segmentima igre, ali također se ove sezone nije iskazao u postizanju pogodaka, a nije ni uspio postići status prvog napadača u odsustvu Morate zbog ozljede – tu dolazimo do treće opcije, a to je Eden Hazard kao lažna devetka. Na stranu to što ja osobno ne podnosim najbolje nogomet u kojem ekipa nema pravu špicu, nego se lopta stalno kreće po podu između trojice niskih i brzih napadača (Williana, Hazarda i Pedra), smatram da ovo trenutno stanje nije baš održivo upravo zbog krilnih igrača koji su već prešli zenit karijere, a s godinama i pomalo izgubili tu brzinu i eksplozivnost. Svejedno, ovakav plan igre ima smisla i opravdan je u određenim utakmicama, kao na primjer ovosezonska pobjeda protiv Manchester Cityja. No, ne bih želio da se dovedemo u situaciju kao Bayern pa da Willian i Pedro postanu novi Robben i Ribery i da nijedan visoki centaršut ne predstavlja nikakvu opasnost po protivnički šesnaesterac jer nam je najviši napadač na terenu Willian s 1.75m (od kojih možda nešto otpada i na kosu, tko zna). Zato mislim da bi bilo pametno posegnuti za pravim napadačem. No, pravog napadača teško ćemo kupiti i na ljeto, a kamoli na zimu. Spominjao se Callum Wilson, čak je i Zola pred novinarima izjavio da je Chelsea zainteresiran za Engleza iz redova Bournemoutha. Radi se o 26-godišnjaku koji ove godine igra bolje nego ikad, ove sezone je u Premier ligi zabio respektabilnih 8 golova i podijelio 5 asistencija. Fizički je moćan, dobro se kreće po terenu, ali nisam siguran da bi to bilo kvalitetno rješenje za Chelsea, makar i privremeno. No, u svakom slučaju bio bi vjerojatno bolji od preostale dvojice Chelseajevih napadača. U međuvremenu, pojavila se jedna zanimljiva priča. Radi se o tome da je izgledna svojevrsna razmjena između Chelseaja i AC Milana što se napadača tiče. Tako bi Gonzalo Higuaín preselio u London, a Morata bi se vratio u Italiju. Pomislit ćete vjerojatno kako je i Higuaín već star, kako je u Milanu dosad zabio samo 5 golova i da, sve to stoji, ali on je ipak, ili je barem bio, napadač svjetske klase, a upravo mu je Maurizio Sarri dodijelio taj status u Napoliju.
Higuaín i Sarri uživaju ogromno međusobno poštovanje, Argentinac ga je nazvao nogometnim ocem, najboljim trenerom kojeg je ikad imao i Talijana prozvao najzaslužnijim za otključavanje njegovog punog potencijala. Podsjećam, sezone 2015./2016. Higuaín je osvojio titulu po imenu Capocannoniere, ili laički rečeno, titulu najboljeg strijelca Serie A s čak 36 golova čime je izjednačio rekord koji drži Gino Rosetti još od 1929. godine igrajući za Torino. Vjerojatno smo Higuaína trebali dovesti već ovog ljeta, no nije prekasno da ispravimo grešku i uzmemo Argentinca (koji u Milanu zapravo odrađuje posudbu) barem kao privremeno rješenje. Radi se ipak o Chelseaju, jednom od najvećih europskih nogometnih klubova i ne bismo smjeli se zadovoljavati nekim Wilsonima, Mitrovićima ili Arnautovićima koje mediji guraju u prvi plan. Kada ste zadnje vidjeli da Real Madrid, Barcelona, Juventus, Manchester United i slični kupuju takve igrače za prvih 11? Dakle, što se mogućih kupovina tiče, ne treba očekivati neka velika iznenađenja, najvjerojatnija su pojačanja na napadačkim pozicijama, tj. špica pa tek onda krilnih napadača.
Svima koji ste dogurali do samog kraja ovog teksta savjetujem da vjerujete našem stručnom stožeru, bilo kakav trofej ove sezone bio bi veliko postignuće zato nemojte gubiti nadu nakon svakog poraza. Za kraj, klišejski preporučam da se nadate najboljem, a budite spremni i na to da se ništa pozitivno neće dogoditi narednog prijelaznog roka. Ipak je ovo drugo vjerojatnije.
Mlada nada hrvatskog kvizaštva s čak dva skoro pa uspješna, ali i jednim pobjedonosnim nastupom na Potjeri. Završio zagrebački MIOC s odličnim, trenutno studira strojarstvo. U svojoj raskošnoj nogometnoj karijeri sakupio je preko dva (čitaj: ukupno tri) nastupa za limače NK Zeline. Ne voli kišobrane, povrće i Pepa Guardiolu. Inače, uživa u Monty Pythonu, Seinfeldu, Johnny Cashu, čvrstom nogometu i dugim šetnjama uz more.
