Privodi se kraju još jedna super zanimljiva nogometna sezona na Otoku. Osim borbe za sami vrh lige gdje je Guardiola sa svojim Cityjem, sasvim zasluženo, daleko od ostatka konkurencije, preostala je borba za opstanak, te ona za europska natjecanja.
Chelsea FC je ove godine imao vrlo turbulentnu sezonu kojoj po svemu sudeći prijeti fijasko. Moram priznati da koliko god sam lani bio oduševljen sa pojačanjima, taktikom, strašću, inovativnosti, idejama i provedbom pod potpisom Antonia Contea, toliko sam ove godine… Mogu slobodno napisati da sam razočaran, ali očekivajući još jedan mali iskorak prema naprijed, već u rujnu prošle godine Conte je dao nagovijestiti ovo… Mislim da ove dvije sezone pomalo podsjećaju na Mourinhovu sjajnu 2014/15 do potpuno nelogičnog raspada sistema samo nekoliko mjeseci kasnije. Lani je Chelsea sa Davidom Luizom na mjestu zadnjeg čovjeka (možda i najbitnija figura u Conteovoj 3-5-2, 3-4-2-1 formaciji), Matićem kao kosturom veznog reda, te bespoštednim borcem Diegom Costom djelovao tako čvrsto, a uz Hazarda, Pedra i povremeno Williana opet tako poletno i okomito. Velika je prednost bila i ne igranje Europe, jer je pripremanje momčadi za utakmice iz tjedna u tjedan nešto što na psihičkom i naravno fizičkom planu mora biti prednost u odnosu na ostale ekipe koje taj vremenski razmak nemaju.
Ove godine imam osjećaj da je razdor unutar ekipe te distanca između trenera i igrača nešto što je uzrokovalo igre ekipe koje su u rasponu od katastrofe do izvrsnosti. Nažalost po sve navijače Bluesa to nije nešto što smo očekivali i čemu smo se nadali jer je ipak kontinuitet (koliko ga je god teško održavati) nešto što je odlika velikih klubova koji svake godine moraju težiti titulama. David Luiz je „maknut“, a u prvu postavu je instaliran Christiansen koji je mladi igrač velikog potencijala, ali još nedorastao. Kao što sam naveo taj zadnji čovjek diktira puno toga. Najviše problema ove sezone dobili smo iz presinga protivnika na našu prvu loptu, najbolji primjer se možda utakmice protiv Watforda i Bournemoutha koji su osjetili nesigurnost naših stopera, redom prosječnih tehničara koji u situacijama pritiska imaju velikih problema sa prijenosom lopte do veznih igrača. Luiz je tehnički puno bolji (samo promišljanje je na razini veznog igrača) i jako nedostaje. Kante je duša momčadi, ali nije Matić. Jako smo izgubili u skoku, duelu i začetku napada gdje je Matić bio sposoban primiti loptu i sa igračem na leđima do otvaranja mogućnosti pasa, što Kante nije (uz sve svoje prednosti, naravno).Fabregas je super kreativac, ali isto tako nije igrač koji mora dolaziti po loptu okrenut leđima od protivničkog gola, gdje mu jedino preostaje pas na naše bočne igrače koji često ostanu previše visoko da bi otvorili kut dodavanja, pa se obično poslije povratne lopte ispucava naprijed prema Edenu ili Pedru jer nismo imali napadača. Kada je Morata igrao uglavnom je to izgledalo blago i preplašeno, bez traga onog Morate iz Juventusa. Costi se to nije moglo dogoditi… Kada smo već kod Juventusa, da se dotaknem Conteove misli… Tri teška, skakački moćna stopera, dva bočna sa nešto znanja i velikom moći ponavljanja, Pirlo kao mozak (Fabergas), Vidal i Pogba kao box-to-box (Bakayoko, Kante!?) i Tevez (Eden) su donijeli puno uspjeha u Italiji i ništa uspjeha u Europi. Realno, trenutna ekipa Chelseaja je po meni puno manje izbalansirana nego tada Juventusova, klupa puno tanja, a engleski nogomet puno brži i zahtjevniji.
Ova sezona, s obzirom na prikazanu igru možda može i dobro završiti. Postoje varijante da se dokopamo Lige prvaka, što bi trebao biti trend… a i finale FA kupa je uvijek nepredvidivo. Bez obzira na pobjede naše ekipe u posljednjih par utakmica, igra opet nije nešto što bi nas trebalo zadovoljavati, pa tako i optimizam pred dvije velike i važne utakmice ( Liverpool i Man Utd) polako kopni. Liverpool izgleda moćno… znamo što su spremni napraviti, ruku na srce, i boljim ekipama nego što je naša u ovom trenutku. Smatram da je naš stil igre upravo ono što odgovara brzancima u vrhu napada Redsa, koji brzim okomitim pasom kažnjavaju svaku pogrešku protivničke zadnje i vezne linije. Naša šansa u toj utakmici je Liverpoolov umor i Oliver Giroud. Ukoliko on bude u vrhu napada kako target man imat ćemo opciju više za izlazak u kontru i rekontru, što je mislim u ovom trenutku najpametnija opcija za pohod na pobjedu. Liverpool ima tendenciju držanja lopte ukoliko im se to dozvoli, što za nas na našem terenu i nije loša opcija jer im definitivno fali kreacije u veznom redu, a skloni su gubljenu lopti što je uzrokovano nestrpljenjem u nedostatku okomitog pasa. Tu vidim veliku priliku Chelseaja jer su Kante i Bakayoko (volio bih da zaigra) sposobni kontinuirano oduzimati i pronalaziti jednostavno riješenje prema naprijed, gdje Giroud ima moć i upornost nositi se sa teretnim Van Dijkom i Klavanom (Lovrenom) koji bi time ostavljali dosta prostora iza svojih leđa gdje Eden i Pedro mogu tražiti svoje prilike. Zaista me zanima kako Conte razmišlja jer smatram da konačno ima priliku ostaviti svoj ego kući i pokušati sa 4-2-3-1 za koji imamo savršene igrače (ima mjesta i za Williana), ili će gurat do besvjesti svoj sustav, pa čak i protiv Liverpoola koji je Romi pokazao da igra 3 na 3 protiv njihovih napadača nebi smjela doći u obzir.
Bojim se prognoziranja ikakvog rezultata za ovu utakmicu, ali sigurno nas čeka zanimljiva, dinamična i utakmica s puno ljepote i nogometnih uzbuđenja. Navijački, pobjeda od 2:1 uz pogodak Hazarda koji će nagovijestiti braničima Uniteda da stižemo na Wembley po trofej.
Odrastao podno Promine, s trenutnim prebivalištem u Splitu. Jedina plava koju priznaje je ona na dresu Chelseaja i DOŠK-a iz Drniša, a jedini nogometni bog za njega je Frank Lampard. Čvrsto je na zemlji, realan i objektivan osim kada razmišlja o trenerskom pozivu. S obzirom na propalu karijeru nogometaša smatra da mu se negdje mora vratiti, pa sad... Besprijekoran taktičar o kojoj god se igri radilo, pobjeda je imperativ!
