Punih pedeset godina od osnutka kluba bilo je potrebno da Chelsea stigne do svog prvog naslova prvaka Engleske. Sezone 1954./55. osvojili su titulu ispred Wolverhamptona koji je bio prvak prethodne sezone. Unatoč tome, a i brojnim drugim titulama osvojenih u tih prvih 98 godina, mnogi vole reći Chelsea nije postojao prije dolaska bogatog ruskog oligarha Romana Abramoviča. Drugi će reći da je to početak modernog nogometa, a ima i onih kojih govore da je taj dolazak uništio nogometno tržište…
Da se prisjetimo, Chelsea je za vrijeme prethodno vlasnika, Kena Batesa, bio pred bankrotom i gašenjem. Doslovno je utakmica protiv Liverpoola u posljednjem kolu sezone odredila sudbinu kluba sa Stamford Bridgea te je upravo ta pobjeda donijela plasman klubu u Ligu prvaka iduće sezone što je bilo presudno Abramoviču da kupi klub. Naime, Rus se istovremeno interesirao za preuzimanje Tottenhama i Portsmoutha.
Abramovič je u svom prvom obraćanju javnosti rekao “u nogomet sam ušao da bih se zabavio, a ne zarađivao od njega”. Da ne pita za cijenu pokazao je praktički odmah. Ples milijuna u London dovodi između ostalih i tada trenerski mlađahnog Joséa Mourinha koji je prethodno s Portom pokorio Europu. Na tiskovnoj konferenciji nakon što je potpisao za klub, Mourinho je govorio o Chelseajevim vrijednostima, rekavši: “Imamo vrhunske igrače i, oprostite ako sam arogantan, imamo vrhunskog menadžera”, prije nego što je nadodao legendarnu izjavu: “Molim vas, nemojte me nazivati bahatim, ali ja sam europski prvak i mislim da sam poseban”. Engleskim medijima nije dugo trebalo već su odmah od Portugalca napravili prvu istinsku trenersku zvijezdu. “The Special One” je ubrzo pomicao granice u medijskom svijetu redovitim iskazivanjem do tada neviđenog talenta manipuliranja medijima, i to inače uštogljene novinarske struke na Otoku. Mourinho je za njih bio otkriće, a sama njegova pojava skandalozna. Novinarske ‘pressice’ postale su gotovo jednako zanimljive kao i nogometne utakmice.
Britak, ironičan, sarkastičan, izuzetno elokventan, no imao je pokriće za to na travnjaku. Ono po čemu je bio drugačiji je to da je krenuo sasvim drugačijim smjerom od onoga čemu su težili svi drugi treneri. Jer govorili su da je nogomet igra koja se igra na pogodak više, a Portugalac je upravo u tome vidio svoju prednost. Obrnuo je smjer razmišljanja te je prva stvar na agendi bila naučiti svoju momčad da ne primi pogodak. Momčad fizički nabijena. Tempo koji gotovo nitko nije mogao pratiti. Brzina tranzicijskog nogometa na koju nitko nije imao odgovor. Izrazito opasni u prekidima. Momčad koja se ne boji duela. Revolucija na koju premierligaški nogomet nije bio spreman, kao niti dobar dio Europe. Chelsea je preko noći postao ekipa koju ama baš nitko nije htio za svog protivnika.
I onda povijest ponovila. Nakon prvih 50 godina čekanja na prvu titulu prvaka Engleske, drugu titulu osvojili smo nakon još točno 50 godina. Tada su porušeni i mnogi rekordi od kojih su i danas neki aktivni, a jedan koji se vjerojatno nikad neće oboriti je onaj od samo 15 primljenih golova u cijeloj ligaškoj sezoni!!
Naravno da je Mourinho imao neizmjernu ljubav navijača Chelseaja te da ga s druge strane nitko drugi nije mogao podnijeti. Igrači koje je tada trenirao složni su u jednom, a to je da su za Joséa bili spremni poginuti na terenu. Primjer su bili Drogba i Eto’o koji su u epskim mečevima bez pogovora odigrali na poziciji beka ne bi li pomoglo momčadi da prođu dalje.
Početkom svoje četvrte sezone pobjedom na Birminghamom postavio je novi rekord od 64 domaće utakmice za redom bez poraza. Iako je Mourinhova uzajamna ljubav s navijačima bila sve jača i jača, odnos s vlasnikom kluba se hladio. Slično kao što je Tuchel otpušten nakon poraza u Zagrebu početkom ove sezone, na način da je odluka već bila pala te se sam čekao ”izgovor”, Mourinhu je presudio domaći remi protiv Rosenborga početkom njegove 4. sezone u klubu, tamo u rujnu 2007.
Odlaskom iz Chelseaja ponuda nije nedostajalo, a odlučio se za Inter iz Milana gdje s uspjesima i ljubavi s navijačima kao da je imao reprizu iz Londona. Real iz Madrida bio je iduća destinacija gdje je bilo ponešto turbulentnije, ali je uspio kratkotrajno poremetiti dominaciju Barcelone.
U ljeto 2013. navijači Chelsea bili su u transu. José Mourinho se vratio!!
“U svojoj karijeri imao sam dvije velike strasti – Inter i Chelsea – a Chelsea je više nego važan za mene.” “Bilo je jako, jako teško igrati protiv Chelseaja, a uspio sam pobijediti oba puta, što i nije bilo tako loše.” “Sada obećavam potpuno iste stvari koje sam obećao 2004. s jednom razlikom: ja sam već jedan od vas.”
Momčad, tj. roster momčadi bio je potpuno drugačiji od onoga što je predstavljao Mourinho. Mladi, talentirani igrači, onako birtijaškom terminologijom “španeri”. Momčad koja voli posjed lopte u svojim nogama. Izuzetno kombinatorna, oku ugodan nogomet. U prvoj sezoni vidjelo se odmah da će imati pune ruke posla. Trebalo je momčad restartati na tvorničke postavke da bi Mourinho ponovno zajahao uspjeh.
Do tada se Mourinho već iskristalizirao kao trener s rokom trajanja. Po već provjerenom scenariju on traje otprilike 3 sezone i nakon toga klub ostavlja u kaotičnom stanju. Problem za Chelsea se javio u tom segmentu jer je Chelsea imao potencijal postati dinastija od momčadi. Prospekt da u idućih nekoliko sezona bude apsolutni gospodar u engleskom nogometu, te momčad koja redovito ulazi u najuži krug favorita za osvajanje Lige prvaka. Imena poput Hazarda, Mate, Oscara, taman su se uigrali i etablirali. Svjetske klase Terry, Lampard i Cech još su bili tu, a silni talenti poput de Bruynea, Lukakua i Salaha su tek započinjali.
Završio je sezonu kao trećeplasiran te je krenula priprema momčadi za iduću sezonu. Dobar dio talenata je “rastjeran” iz kluba. Križaljku su ispunila neka nova imena – Diego Costa, Felipe Luis, Cuadrado, Fàbregas. Mourinho je ponovno bio na svome. Gotovo čitave sezone Chelsea je uvjerljivo marširao do svoje nove titule, a osovina Fabregas-Costa radila je besprijekorno.
Ulaskom u novu, zlokobnu treću sezonu, Mourinho potpisao novi četverogodišnji ugovor. Međutim, Chelsea je isprva igrao promjenjivo, ponekad negledljivo, a vrlo brzo i potpuno očajno. Recept iz prve ere više nije palio. Taktičke postavke su bila jednostavne te su se momčadi lako adaptirale. Chelsea je uglavnom donekle skrivao nedostatke individualnom kvalitetom te pokušavao prikriti štetu koja će postati vidljiva tek Mourinhovim odlaskom. I danas ostaje urezana ona slika kada se Mourinho lupa po prsima gdje pokušava pokazati kako mu je stalo do kluba i kako će uspjeti preokrenuti stvari u svoju korist. Stvarnost je, nažalost, bila neminovna i brutalna te je Mourinho tamo već u prosincu pokupio i drugu ‘cipelu’ od Abramoviča nakon što je momčad bila praktički u borbi za ostanak…
Konkurencija je bila u raskoraku, a Mourinho to nije prepoznao. Post-Fergusonova era gurnula je Manchester United u razdoblje lutanja, Arsenal je imao uteg stadiona i pomalo ocvalog Wengera na klupi. Manchester City je tek hvatao novi zamah nakon kratkotrajnih uspjeha prvo Mancinija pa Pellegrinija. Često se u narodu kaže “ubio kravu zbog jedne šnicle”. Upravo na to se svodi Mourinhova druga era u Londonu.
Sada dolazimo do poante – čemu ovaj tekst? Upravo ovih dana brojni Engleski mediji prenose kako bi se Mourinho na ljeto mogao po treći put vratiti na Stamford Bridge. Kada bi do toga zaista došlo i Mourinho preuzeo palicu od Pottera, s obzirom na okolnosti u klubu i transfer politici vjerujem da bi se za Chelsea dogodio u najbolju ruku sličan scenarij kao u njegovom drugom razdoblju vladavine. Mladi talenti teško bi dobili sanšu jer bi se jurio instant rezultat koji obično dolazi u drugoj sezoni.
Nekako sam vjerovanja da niti “popravni ispit” ne bi prošao boljim rezultatom od onoga kojeg je imao nakon povratka iz Madrida. Iako bismo svi vjerojatno potpisali osvajanje titule u iduće dvije godine, to bi neminovno došlo uz žrtvovanje mladih igrača, ofenzivnog stila igre te lako moguć raspad sistema u roku od 3 sezone. A istini za volju, s obzirom da Mourinho već neko vrijeme ostavlja dojam trenera kojeg je ‘pregazilo vrijeme’, i taj kratkoročni uspjeh i trofeji koji su obično dolazili s njim, sada su daleko od sigurnih.
Ukratko, to bi bila vrlo loša ideja, te je, unatoč napisima tabloida, poprilično sigurno da novoj upravi to nije ni na kraj pameti, pa makar se radilo o najuspješnijem treneru u povijesti kluba… Povratak Mourinha bio bi dobitak gotovo za sve u engleskom nogometu… osim za Chelsea. Nema veze, nama ostaje da se s nostalgijom prisjećamo tamo nekih boljih vremena, s najkarizmatičnijim trenerom na svijetu na klupi – Joséom Mourinhom, jednim od nas.
Hej, čitatelju! Ovaj tekst, kao i svi ostali na portalu chelseacroatia.com, autorsko su djelo volonterskog uredničkog tima članova službeno priznate Udruge navijača Chelsea FC Hrvatska.
Sami financiramo hosting web stranice, kao i sve ostale troškove osnovnog funkcioniranja udruge – podrži naš rad učlanjenjem u udrugu simboličnom sezonskom članarinom kojom, uz postajanje dijelom najveće zajednice Chelseajevih navijača u regiji, dobivaš i ekskluzivni članski paket uz sva ostala prava i pogodnosti!
KAKO SE UČLANITI?
Odlasci na utakmice, razna događanja, nagradne igre i mogućnost aktivnog sudjelovanja su udaljeni samo par klikova mišem – vidimo se!
