Da bismo dostojno i zorno ispričali priču o Francescu Fabregasu i Chelseaju, najbolje je započeti s Joseom Mourinhom – čovjekom koji je kroz nedavnu povijest najveće utjelovljenje onoga što naš klub predstavlja. Vrijeme kada je Španjolac tek počinjao igrati za Arsenal, Mourinho je tek došao u naš klub, pokazao cijelome svijetu koliko je special… a Cesc radio isto to, samo na drugoj strani Londona.
Naš legendarni trener po dolasku je momčad napunio sirovom snagom. To je oduvijek bio njegov način i ni dan danas za drugi ne zna, niti želi znati. Igrači su to koji su uvijek imali potencijal postati velikim vođama i karakterima, naravno, ako sve ide po planu. Tada je plan funkcionirao – Chelsea je postajao europska sila nogometa, rezultati su stizali, trofeji se samo nizali… Na drugoj strani Londona događala se oprečna situacija – nakon što su i Arsenalovci imali vezni red prepun snagatora, koji im je donio puno uspjeha, jedan slabašni igrač pokretao je revoluciju. Nejak, nikakvih posebnih fizičkih predispozicija, nametnuo se kao jedan od najboljih veznjaka na svijetu.
Dodir mu je bio mekan kao duša, a trčati često nije ni trebao. Noge mu nikad nisu bile brze, ali mu je mozak uvijek radio 100 na sat – nevjerojatan kapacitet razmišljanja i predviđanja igre kompenzirali su svu manjkavost onih kvaliteta koje bi većinom jedan centralni premierligaški veznjak trebao imati. U mlađim danima, kada je bio pokretljiviji, samo je nizao asistencije i pogotke, dizao se iz sezone u sezonu, da bi sezone 2009/10 upisao 19 pogodaka i 4 asistencije, a 2010/11 upisao velikih 17 asistencija i 9 pogodaka.
Mourinho, s druge strane, do tada je već bio bivši u Chelseaju te je krenuo nekim svojim putem, kojim je opet nizao uspjehe na svoj način. U Interu smo opet svjedočili gladijatorskoj momčadi, uz jednog finijeg igrača u majstoru Wesleyu Sneijderu.
Put ih je opet doveo u istu ligu, opet u rivalskim klubovima. Ipak, ni jedan ni drugi nisu se osjećali kod kuće u svojim tadašnjim okruženjima. Fabregas, koji iako je dijete Barcelone, nikada nije bio ono što je bio u Arsenalu. Daleko od toga da je bio loš, ali njegova uloga nije bila toliko bitna i budimo realni – Pep Guardiola mogao je imati i nekog drugog igrača za taj način na koji ga je koristio. Xavi je okupirao onu poziciju koja bi Cescu najviše odgovarala, a njegov kapacitet u ulogama koje je igrao nikada nije bio u potpunosti iskorišten. Što je više vremena prolazilo sve se lošije osjećao, a ni klub nije bio zadovoljan njegovim igrama. Mourinho se s druge strane našao u sličnoj situaciji – bio je u klubu nevjerojatnih zahtjeva, čijim navijačima često nikad ništa nije dovoljno dobro. Pritisak javnosti u Madridu bio je ogroman, a naš Jose uvijek je trebao tu neku slobodu. Slobodu u svome izričaju, treniranju, igranju same momčadi pa i dovođenju igrača i cjelokupnoj klimi momčadi koja je u Realu uvijek bila drugačija, prepuna velikih ega, što nikako nije išlo dobro uz onaj Portugalčev.
U međuvremenu, Chelsea je osvojio Ligu prvaka, baš na onaj prokušani način koji nam je Jose ostavio, a s manjkom kvalitete pojačanja kroz godine i taj način je otišao u ekstrem, do te mjere da je Chelsea Ligu prvaka osvojio potpuno neobično – samim iskustvom i snagom volje.
Chelsea je nakon toga bio malo izgubljen, stara garda je postala pre-stara, a isto tako, uprava je htjela da momčad igra atraktivnije od onoga kako je igrala do sada. Mourinho je tražio povratak svome prirodnijem okruženju i odlazak iz otrovne atmosfere Madrida, a junak ove kolumne trebao je novi izazov. Trebao je to da se ponovno osjeća živim, da osjeti da nešto ovisi o njemu i htio plesati bliže smrti.
I tu počinje priča Fabregasa i Chelseaja. Svi djelići su se posložili. U klub koji je dugi niz godina igrao sirovi muški nogomet, u kojemu čak ni krila nisu bili neki fini igrači, došao je jedan Cesc Fabregas, dijete ljutih rivala, kod trenera koji je poznat po potpuno drugačijoj filozofiji.
Ipak, unatoč svemu tome, osjećaj je bio prirodan. Fabregas je pristajao Chelseaju. Svojim dolaskom je i kod nas pokrenuo jednu manju revoluciju – sezone 2014/15 svjedočili smo većinom puno ljepšem i smislenijem nogometu. U duetu s Diegom Costom i uz pomoć Edena Hazarda uništavao je obrane Premier lige ponekad sa samo par svojih dodira. Upisao je čak 21 asistenciju i već u prvoj sezoni podigao trofej Premier lige. Klub ga je prihvatio kao svoga i Cesc se konačno osjećao kao kod kuće. Navijači su pak u deliriju svake utakmice pjevali bivšem igraču Arsenala i Barcelone.
Nije mu više falilo to da se često bori za trofeje, što nije imao u Arsenalu – a nije mu ni falilo to da bude glavni igrač svoje momčadi, što nije imao u Barceloni. Imao je apsolutno sve što mu je trebalo.
Nedugo zatim Mourinho je postao bivši, opet, a Fabregasa su sustizale godine. Conte nije pretjerano cijenio njegove kvalitete, ali je Španjolac zasukao rukave i poboljšao sve što je trebalo da bi igrao za Antonija. Bajka je bila ponovno pokrenuta – iako je ovoga puta Cesc bio puno više rotiran, opet je bio na svome i opet je bio sretan. Osvojena je još jedna liga, a Fabregas is magic ponovno se orilo s tribina Stamford Bridgea. Cesc je trebao Chelsea, i Chelsea je trebao Cesca.
Ljudi svoj mir često nalaze na najneobičnijim i najneočekivanijm mjestima. Naš drugi protagonist svoj mir još uvijek nije našao, ali je Cesc svoj mir nedvojbeno pronašao baš u Chelseaju. I nakon što objesi kopačke o klin, čega će se Cesc najviše i najradije sjećati? Iako će možda javno, zbog poštovanja prema tome što je dijete Barce, a i Arsenala, trenutaka s njima prisjećati više nego onih u Chelseaju, budite sigurni da mu je ovo najljepše razdoblje nogometnog života. Jedino u Chelseaju je on bio Cesc f*cking Fabregas, jedino kod nas je on bio svoj na svome i jedino se kod nas osjećao kao da čini veliku razliku, kao da oplemenjuje klub, a s druge strane opet da ima priliku boriti se za najveće nagrade i pokazati cijelome svijetu koliko je dobar. I tome ovolike suze pri odlasku. Došao je kao nesiguran momak, a odlazi kao ispunjen, ostvaren, muškarac.
Chelsea s druge strane također nikada neće zaboraviti Cesca. Bio je uz Hazarda ona jedina iskra koja je dijelila surovi nogomet na rezultat s fantazijom. Čovjek koji je svojim asistencijama i igrom direktno utjecao na osvajanje dva naslova Premier lige i par kupova. Očinska figura za mnoge mlade igrače i čovjek neodoljivog šarma i karizme koji gdje god dođe predstavlja klub u vrlo pozitivnom svjetlu. Drugim riječima – bio je sve za čime je klub godinama žudio, svakom svojom kvalitetom punio je i gradio kvalitetu samoga kluba. I zato Chelsea nikad neće zaboraviti svoga plemenitog.
Hej, čitatelju! Ovaj tekst, kao i svi ostali na portalu chelseacroatia.com, autorsko su djelo volonterskog uredničkog tima članova službeno priznate Udruge navijača Chelsea FC Hrvatska.
Sami financiramo hosting web stranice, kao i sve ostale troškove osnovnog funkcioniranja udruge – podrži naš rad učlanjenjem u udrugu simboličnom sezonskom članarinom kojom, uz postajanje dijelom najveće zajednice Chelseajevih navijača u regiji, dobivaš i ekskluzivni članski paket uz sva ostala prava i pogodnosti!
KAKO SE UČLANITI?
Odlasci na utakmice, razna događanja, nagradne igre i mogućnost aktivnog sudjelovanja su udaljeni samo par klikova mišem – vidimo se!
'Editor en Jefe'. 'Musculo Grande'. 'Cerebro Inteligente'. Alfa (Romeo) i (Opel) Omega. Pravi reda u Udruzi, a i oko nje. Otrov za žene, žene ni za lijek. Prešao dugi i trnovit put od nabildanog novinarskog diletanta do nabildanog novinarskog profesionalca. Neki nesretnik se jednom drznuo reći da je Udruga njegova 'privatna prčija'. Istoga je promptno progutao mrak. On ne prijeti, on samo prijeko gleda...
