Zašto je naša momčad nezamisliva bez Jorginha?

Zašto je naša momčad nezamisliva bez Jorginha?
siječanj 03 17:36 2019

Jorginho je fenomen kojeg nije baš lako shvatiti ako nikad niste pokušali razumjeti nogomet barem stepenicu više od onoga što čujete u kvartovskom kafiću poslije par gajbi Žuje. Pogotovo ako je uključen ton na TV- u pa uživate blagodati prenošenja znanja od strane stručnih komentatora, posebice na npr. Sport klubu. O veličini i važnosti uloge Jorginha u Sarriball sistemu nije lako ni jednostavno tumačiti pismeno, ali pokušat ću sve da i oni koji nikad nisu igrali nogomet, a htjeli bi u društvu ispasti pametni, imaju argumente u obrani Jorginha od onih koji ga napadaju.

Uloga Jorginha u Chelseaju naoko izgleda vrlo jednostavno. U Napoliju je igrao istu poziciju u istom sistemu, pod istim trenerom i u prvenstvu Italije (obrambeno bolje momčadi nego na Otoku) proglašen magičnim dodavačem. Zaslužio je tako poziv u talijansku reprezentaciju, a najveće priznanje za svoje sposobnosti je dobio postavljanjem na mjesto nositelja igre Italije (njegova pozicija) ispred jednog Marca Verratija koji je gurnut lijevo u vezi. Da, toliko je cijenjen Jorginho u zemlji koja je dala toliko velikana ove igre.

Pa zbog čega je to tako? Zašto Sarri ne vidi smisao svog nogometa bez njega?

Zadnji vezni igrač u ovoj formaciji je zapravo playmaker. Jedina razlika između njega i ostalih razigravača je ta što je njegov radijus kretanja vrlo ograničen zbog opasnosti koja vreba ako Jorginho „iskoči“ iz svog manevarskog prostora. Od faze izlaska s loptom od vratara, pa do faze napada u zadnjoj trećini on je pozicioniran centralno s vrlo malim odstupanjima lijevo i desno, a to je kada mora doći na bočno pomoćno odigravanje. Kada protivnik izlazi u visoki pritisak njegova se mirnoća i sigurnost u odigravanju najviše osjete i ne postoji igrač na svijetu kojem bi Sarri radije povjerio tu ulogu. Koliko god se čini da to i nije tako zahtjevno sjetite se pokušaja izlazaka s naše polovice lani. Koliko se samo panike, pogrešaka i izgubljenih posjeda znalo dogoditi, do te mjere da smo jedva čekali da netko napuca tu loptu, pa makar u tribine. To je najveći razlog zašto Kante ne može igrati na tom mjestu. U pravilu se tu lopta prima s leđima okrenutim od protivničkog gola i jako malo igrača ima percepciju i sposobnost skeniranja terena kao Jorginho. Čovjek ima „oči na leđima“ što mu daje mogućnost odigravanja najboljeg rješenja koje će dovesti do progresije momčadi prema naprijed. Primarno je u toj fazi da dodavanje bude pravovremeno, precizno i dovoljno brzo, a što je jedino moguće napraviti ako ste toliko tehnički dobri da sve radite iz prve, jer za dodatni dodir jednostavno nema vremena. Na ovom dijelu terena svoje ime je sličnim stilom izgradio Sergio Busquets (ali samo u ovoj fazi igre).

U fazi napada kada smo u tranziciji i kada je Jorginho već okrenut prsima prema protivničkoj obrani Chelsea najviše griješi i tu zapravo imamo najviše mogućnosti za napredak. To je onaj trenutak kada na povratni pass nekog od veznih ili krila Jorginho (opet iz prve) gađa prostor u koji ulazi treći igrač. Nešto po čemu je Sarriball postao prepoznatljiv je i brojčano punjenje suprotne strane od one na kojoj je lopta. Opet, što je brže moguće, Jorginho šalje dijagonalu u prostor koji napadaju bek, krilo i vezni igrač stvarajući višak te napadajući u igri 3 na 2 (bek i stoper). Nažalost, najbolji primjer igre na trećeg igrača smo vidjeli jako davno, još u onoj utakmici protiv Arsenala kada Willian odigrava povratno Jorginhu koji iz prve izbacuje Marcosa Alonsa, a on samo prosljeđuje za Pedra koji zabija. Primjer prebrojavanja i prebacivanja na suprotnu stanu imamo često, ali to radimo toliko sporo da rijetko kad iz toga kreiramo čistu šansu za gol. Krivac za to definitivno nije Jorginho jer odigravanje ne daje za posljedicu kretnju napadača nego kretnja uzrokuje dodavanje. Pošto su kretnje naših ofenzivnih igrača najčešće spore i djeluju nezainteresirano (prednjači Willian, a i Hazard kada je na krilu) te lopte nemaju učinkovitosti prema naprijed nego služe samo kao promjena težišta igre i tako u nedogled. Ponajviše to dolazi na naplatu u utakmicama protiv suparnika koji se jako nisko brane, a mi im na ovaj način dajemo mogućnost stalne rekuperacije pa obrana npr. jednog Southamptona izgleda tako moćno da im gola ne možemo zabiti. Usporedbe radi, koliko brzo to radi Liverpool da i jedan Henderson ispada razigravač, odnosno ove godine Fabinho. Fernandinho to ni ne treba raditi, on ima Silve, a uz Sterlinga i Sanea koji neumorno brzinski trče i Aguera koji je uvijek opcija (dubinska i odgoda) vjerojatno bi i puno lošiji veznjaci bi došli do izražaja.

Zadnja faza napada je ona kada smo u zadnjoj trećini terena, a tu provodimo najviše vremena. Da bi došli do te faze Jorginho nekad odigra i 10- ak dodavanja, što i je njegova svrha, ali iza toga njegova uloga praktički prestaje. On služi kao odgoda u trenutcima kad naši ofenzivnije postavljeni igrači nemaju rješenja i mora se krenuti iz početka. Jako je teško tražiti završni pass iz njegove pozicije kroz ili preko obrane koja leži duboko, često u svom šesnaestercu. Puno lakše i češće bi to trebali raditi Hazard, Kovačić, Cheek, Barkley, Pedro i Willian, ali veliki je problem što mi nemamo vrsnog napadača (fox in the box) koji bi to trebao pospremiti iz pola prve prilike. Ako je vezni blok protivnika baš toliko povučen, Jorginho može kreirati za igrače koji ulaze iz drugog plana. Sjetite se utakmice protiv West Hama (0:0) kada je 4- 5 puta namjestio za suigrače koji su uspjeli sve uprskati.
Druga je stvar kada igramo protiv ekipa iz top 6 koje sigurno neće parkirati autobus nego će bez problema izaći u presing. Čak i neke „slabije“ ekipe kad igraju kod kuće…
U tom slučaju u pravilu markiraju Jorginha koji tada uđe malo dublje i izvlači jednog od protivničkih veznih igrača, a što za posljedicu ima otvaranje prostora između linija u koji po loptu dolazi slavna lažna 9- ka. To je nešto što smo protiv Man. Cityja odigrali savršeno, a protiv Spursa nam je trebalo sat vremena i 3 pogotka u mreži da shvatimo. Poslije je bilo kasno…

Dakle, Jorginho igra kao i uvijek… njegov loš dan znači da je imao ispod 90% dodavanja, da je izgubio loptu na našoj polovici i da naša momčad nije ostvarila više od 65% posjeda (ni u tom slučaju nije kriv on sam). Mi u pravilu imamo veći posjed u prvom nego u drugom dijelu utakmice što se pridodaje manjku koncentracije i strpljenja ako nismo došli do vodstva, a ništa drugo i nije za očekivati nakon niti pola godine pod Sarrijem. Jedina konstanta u našoj momčadi je Jorginho i svi koji tvrde suprotno jednostavno ne razumiju nogometnu igru, a pogotovo Sarriball. Taj sustav je složen tako da svatko od igrača ima svoju određenu svrhu i pojedinačnu zadaću, a kad svi odrade svoje imamo napadački stil s puno lopte u nogama, atrakcije, prilika i pogodaka. Imamo posjed, sve lakše izlazimo iz presinga, uspijevamo bez poteškoća doći do zadnje trećine, sve bolje oduzimamo i ne dopuštamo protivničke kontre… Jorginho sjedi, 5.
Sljedeći koji je pohvatao je Kante, a u njega i tako nismo ni sumnjali.

  Članak označen sa:
  Kategorije:
Vidi Više Članaka

O Autoru Članka

Martin Tarle

Odrastao podno Promine, s trenutnim prebivalištem u Splitu. Jedina plava koju priznaje je ona na dresu Chelseaja i DOŠK-a iz Drniša, a jedini nogometni bog za njega je Frank Lampard. Čvrsto je na zemlji, realan i objektivan osim kada razmišlja o trenerskom pozivu. S obzirom na propalu karijeru nogometaša smatra da mu se negdje mora vratiti, pa sad... Besprijekoran taktičar o kojoj god se igri radilo, pobjeda je imperativ!

Vidi Više Članaka