Marcose, je li vrijeme za klupu?

06 prosinca 11:27 2018 by Borna Škrlec

Marcos Alonso je u nedavnoj utakmici protiv Fulhama po prvi puta ove sezone zamijenjen usred igre. Iako je Sarri nakon ovog derbija izjavio kako je mala ozljeda Španjolca utjecala na tu odluku, opće je mišljenje kako je loša Alonsova predstava ipak utjecala još malo više od te ozljede. Nakon toga je uslijedila frustrirajuća utakmica protiv Wolverhamptona u kojoj je Alonso ponovno bio jedan od najgorih igrača na terenu. Postavlja se pitanje – je li on oduvijek bio tako (ispod)prosječan igrač ili ga je jednostavno sada zadesila neka kriza?

Početkom sezone, sve se činilo idealno za Marcosa Alonsa i navijače. Asistencija i gol odluke protiv Arsenala, izboren ključni kazneni udarac protiv Newcastlea, još jedna asistencija protiv Bournemoutha i onda suša. Počele su se pisati salve o našem lijevom beku koji od ove sezone igra upravo tu poziciju, a ne wing backa poput onog u Conteovom sustavu. Sarri je za njega čak rekao da ima potencijala postati najbolji lijevi bek svijeta, a i mnogi navijači su se tome ponadali. Ali, sve značajno i bitno spomena Marcos je odradio u prvih 4 kola Premier lige, a već ih je 15 iza nas. Nije zabio nijedan njegov famozni slobodni udarac, iako se mora priznati da je uvijek bio poprilično opasan. No, velika je razlika između gola i ‘poprilično opasno’.

Dakako, mislim da je svima jasno da glavna zadaća jednog beka nisu asistencije, a kamoli golovi. To je samo bonus, to je samo šlag na tortu i baš zato se igrači na tim pozicijama ne smiju oslanjati na takve statistike. Uloga beka u Sarrijevom sustavu jest nešto drugačija nego u nekom klasičnom sustavu, no i dalje je defanziva zapravo prioritet unatoč činjenici da Chelsea sada ima puno više loptu u nogama pa nema čestih opasnosti po gol Kepe Arrizabalage. Kao i od Azpilicuete, i od Alonsa se (čak i više) očekuje itekako aktivno sudjelovanje u napadačkoj fazi igre, no to ne bi trebao biti problem za njega pošto iz iskustva znamo da čovjek više voli tuđi šesnaesterac nego svoj, a dobar ga šut krasi već dugo vremena. Ali, problem postoji.

Alonsova igra je općenito vrlo jednodimenzionalna i limitirana za jednog beka. Uz to, nema zavidno ubrzanje, sporo kreće loptu po terenu, a protiv Fulhama smo se i konačno uvjerili – centaršut mu je loš. Statistika je poražavajuća jer od 11 pokušanih centaršuteva na posljednje dvije utakmice, Alonsu niti jedan nije uspio. Niti jedan. Sigurno je nekima kroz glavu prošlo: „Pa ja koji sam dešnjak bih uspio lijevom nogom barem jednu loptu pošteno ubaciti!“ Da, vjerojatno i bi. A da bi stvar bila još gora, upravo bi centaršut trebao biti jedno od glavnih oružja pošto ispred protivničkog gola imamo Girouda i Moratu koji, ako su u ičemu iznadprosječni, to je u igri glavom. Ponekad se također čini kako Alonso guši Hazarda u igri koji voli ulaziti u sredinu terena driblingom, no i Alonso je često pregladan golova pa se nepotrebno zabija u šesnaesterac umjesto da raširi igru i odvuče kojeg braniča na sebe te tako oslobodi prostor Edenu Hazardu koji će taj prostor zasigurno bolje iskoristiti od njega. Osim toga, vrlo je nekonkretan u 1 na 1 duelima gdje s teškom mukom prolazi (ako uopće uspije) svog markera. Ovo je samo mali segment negativnog dijela Marcosovih nastupa jer se od početka zna kako mu izvršavanje obrambenih zadaća nikada nije bila jača strana. Sjetite se samo jučerašnjeg duela pred kraj utakmice s Dohertyjem u trku, uistinu poražavajuće…

Emerson Palmieri, s druge strane, koji nastupa samo u kup utakmicama te u Europskoj ligi, potpuno je drugačiji tip beka. Iako nije svjetska klasa, Emerson je brz, dinamičan, radi taj toliko spominjani overlapping, ima prilično dobar centaršut – u suštini, ima ono što Alonsu nedostaje. Stoga je pravi misterij zašto upravo on nije počeo neku od posljednjih utakmica kada je svima očito da je Marcos Alonso izvan forme. Iskreno, nakon stvarno dobrih nastupa u predsezoni u kojima mi je Emerson itekako porasao u očima, mislio sam da će on biti Sarrijev prvi izbor na poziciji lijevog beka. No, Alonso je zadržao svoje mjesto i u prvih nekoliko ovosezonskih utakmica činilo se da ga je i opravdao. I ja sam se ponadao, čak ga i lagano nahvalio usput u jednoj svojoj analizi, no mislim da je sad stvar jasna – Marcos Alonso nije dovoljno kvalitetan igrač za Chelsea i zapravo nam je cijelo vrijeme mazao oči. Kako je to moguće, sigurno se sada pitate. Pa, moguće je. Po dolasku u Chelsea i prelasku u tada pomalo revolucionarnu 3-4-3 formaciju, Conte mu je pronašao najidealniju poziciju. Mogao je neometano sudjelovati u napadu, a ne bi bilo strašno ni kada bi zanemario obrambene zadaće jer ipak su mu leđa čuvala trojica stopera. Uz to, krenuo je zabijati slobodne udarce, rješavati utakmice svojim golovima, ukratko – uvukao nam se pod kožu i htio, ne htio, morao si ga barem malo zavoljeti. Jedno ne možemo poreći, za taj sustav Marcos Alonso je uistinu vrlo dobar igrač i ne može mu se puno toga prigovoriti, ali na njegovu žalost, okolnosti su se promijenile. Sarrijev sustav, koliko god bio “lijep” (iako u zadnje vrijeme osobno ne primjećujem tu ljepotu), toliko je i tvrdoglav i očito je da se neće prilagođavati samo jednom igraču. Ako može/mora Kanté, onda isto vrijedi i za Alonsa. U konačnici, trener je taj koji kroji ekipu.

Zato je sada stvar drugačija i nadam se da je jučer i Sarri to konačno uvidio. Nadam se da ovo pitanje u naslovu članka, uopće nije pitanje u pravom smislu te riječi, već retoričko pitanje jer, budimo realni – Marcose, vrijeme je za klupu. Otišao bih tako daleko i rekao da je možda vrijeme i za prodaju. Jer, ako pogledamo podatke na Transfermarktu, Alonso vrijedi čak 45 milijuna € što je isto kao i npr. jedan Alex Sandro. Na kraju krajeva, rekao bih samo svaka čast Antonio Conte, uspio si prevariti i Transfermarkt!