Da napomenem odmah na početku kako tekst nije napisan u kritičkom smislu jer sve ovo što za sad pokazujemo je i više nego zadovoljavajuće, već je pokušaj analize onoga u čemu možemo bolje i što donosi prevagu u utrci za trofeje. Dobri smo, jaki smo, ali nakon 12. kola smo tek treći s 4 boda zaostatka za vodećim Man. Cityjem koji ubrzava i izgleda sve nemilosrdnije na svim frontovima. Guardiola i Sarri su u više navrata iskazali uzajamno poštovanje i priznali da im se nogometna filozofija zasniva na jako sličnim principima, pa ćemo ovaj put ostaviti Kloppa i Redse sa strane, te pokušati usporediti igru i rezultate naše i Cityjeve ekipe.
Ako postoji nekakav idealan kalup po kojem bi Sarri volio napraviti svoju momčad i nacrtati način na koji funkcionira na terenu, to bi zasigurno bio City. Napadačka igra, s puno posjeda i dodavanja, s visokim presingom kao glavnom značajkom obrane. Golman- igrač, dva „znalca“ na stoperskim pozicijama, visoko postavljeni „Duracell“ bekovi, ključan pokretač napada i osigurač u defenzivi kao zadnji vezni, dva pokretna vezna koja „jedu“ loptu s istančanim osjećajem za prostor između linija, dva brza i gladna krila, te scorer. Sve to ima Guardiola u svom Dream Teamu ponajviše zahvaljujući renomeu koji ga prati kao strašnog stručnjaka(igrači vole igrati za njega), a primarno zbog jako jako dubokog džepa vlasnika kluba. Kada za svoje želje u prve dvije godine potrošiš više nego npr. Wenger u 21 godinu na klupi Arsenala, za očekivati je da nešto i napraviš. Treba biti iskren i reći da on nije napravio nešto, on je napravio stroj koji je lani izgledao zastrašujuće sve do onog nokauta u LP-a od Liverpoola, ali s obzirom na vrijeme i novac koji su utrošeni… ove godine bi morali više (LP).
Chelsea u ovom trenutku izgleda jako dobro, ovaj stil igre donosi sve ono što vole i sami nogometaši. Vjerujte, svaki nogometaš voli imati loptu u svojim nogama, napadati i provoditi što više vremena na protivničkoj polovici, te istrčavati što kraće dionice. Da bi sve to bilo moguće puno stvari mora besprijekorno funkcionirati, a ponajviše pozicioniranje u trenucima kada imamo loptu, pronalaženje praznog prostora i brzi protok lopte. Kada neka od tih komponenti zakaže gotovo je sigurno da se ekipi ne piše dobro jer ne može doći do kvalitetnog posjeda ili mogućnosti za stvaranje prilika. Problem s lošim pozicioniranjem i traženjem prostora nam se događao u početku sezone (City i Arsenal) gdje smo imali očiglednih problema s čistim iznošenjem lopte na protivničku polovicu, a razlog možemo tražiti u našoj neuigranosti i brzini protivničkih igrača koji napadaju loptu. To je posebna odlika ekipa Pepa Guardiole…
Nakon nekog vremena i uloženog truda to sad izgleda puno bolje, ali nam se i dalje događa u pojedinim fazama utakmice da se sporo snalazimo, pa nemamo kontinuitet koji bi nam omogućio dril svih 90 minuta. To je nešto što bi tempom slamalo protivnike, što im ne bi omogućilo hvatanje zraka i dovelo bi do pucanja njihovih linija. Glavno oružje u ovakvom sistemu je brzi protok lopte. Čist primjer su nam utakmice protiv West Hama i ova protiv Evertona. Zapravo smo mi sami sebi bili najveći protivnik jer toliko usporenosti i davljenja lopte nije lako više vidjeti ni na travnjacima HNL-a. Everton je dobra ekipa koju nije lako probiti kada onako čvrsto stane u dva bloka na 35 metara, ali ako onako uđeš u utakmicu, po principu „lako ćemo“ i „sami će se dobiti“ onda i jedan BATE može biti velik zalogaj. Svako dodavanje između igrača mora za posljedicu imati promjenu pozicije igrača u protivničkoj obrani, inače ono samo po sebi nema nikakvog smisla. Ovu rečenicu često možemo čuti u nogometnim krugovima, a iako jednostavna, točno oslikava ono što mi često znamo ne raditi. David Luiz je prvo poluvrijeme imao po nekoliko beskorisnih dodira prije dodavanja koje je uglavnom bilo alibi (prvom do sebe), ili još gorom dubinskom loptom s mjesta, a jedino koje je bilo iz prve je otišlo ravno u noge Sigurdssona, te uzrokovalo žuti karton Jorginhu i polemike da li je trebao dobiti crveni. Naš motor je osim tog kartona bio nevidljiv zahvaljujući pozicijskom dupliranju Richarlisona i Sigurdssona što nikako ne bi smjelo predstavljati problem, jer se tako mora otvoriti opcija okomitog pasa na jednog od dvaju veznjaka, ili za izlazak na bočne pozicije. Tek u drugom poluvremenu kad smo malo ubrzali je to uzrokovalo par dobrih prilika i opasnih izlazaka na Evertonovu zadnju liniju, ovaj put nedovoljno za pogodak. Udvajanje Jorginha je nešto što bi nam se često moglo događati ove sezone, na to se moramo brzo naviknuti i poraditi na rješavanju takvih situacija. Ovo se ne događa Man. Cityju jer oni u svaku utakmicu ulaze jednako čvrsto i brzo. Rijetko kad im se događa „pospanost“, a protivnik ima šanse jedino ako baš nije njihov dan pa ne iskoriste pokoju od minimalno 10-ak opasnih situacija koje stvore pred golom. Osim naravno vremena, ipak nama treba još i pokoji igrač visoke klase sposoban ukalupiti se u Sarriball. Ne kažem da nismo popunjeni s klasama, ali odgovorno tvrdim da nije ovaj stil igre za sve.
Ako usporedimo zadnje linije s kojima raspolažu Sarri i Guardiola nećemo dobiti prevelikih prednosti ni na jednu stranu, ali samo kada su u pitanju početne postave. Danilo, Kompany, Otamendi, Mangala su ipak malo bolje zamjene od Cahilla, Christensena, Zappacoste… Fernandinho je lošiji u kreaciji od Jorginha, ali je zato defenzivno dosta bolji. Njegova jedina uloga u posjedu je čvrst i siguran pas, a nerijetko stigne i na odbijene lopte što koristi jer ima dobar udarac. Zbog svojih obrambenih sposobnosti on ne treba Kantea pored sebe kao maratonca i Kovačića ili Barkleya koji oduzimaju iznenađujuće puno lopti, njemu su dovoljni Silve… Dva mala brza španera koji su u fazi obrane jako korisni jer stalno „zuje“ oko igrača s loptom koji ju mora primati prsima okrenut prema svome golu. Tako je onemogućen kreirati prema naprijed, a koliko god bio fizički dominantan dovoljno mu je u toj zoni malo izbiti loptu iz nogu da bi ostali koji stoje jako blizu ugrabili priliku za brz dolazak pred protivničkog vratara.
Mislim da su i Hazard i Willian individualno igračine u odnosu na Sterlinga, Sanea i Mahreza, ali ono čemu teže oba trenera nije individualizam. Koliko grizu njihova krila u odnosu na naša nije uopće za usporedbu, a da ne govorim o traženju praznih prostora kad je protivnik u gustom rasporedu kao što je npr. bio Everton. Pedro je tu kralj, taj je kao navijen i upravo zbog toga je često puno korisniji od kolege Williana.
Na kraju Aguero i Gabriel Jesus vs Morata i Giroud…
Kad se vrate De Bruyne, Danilo i Bravo, te Gündogan bude spreman to će samo još više povećati zdravu kompetenciju unutar njihove momčadi. Nitko nije siguran (možda Fernandinho) i svaki igrač koji danas igra sutra može završiti na klupi.
To nažalost kod nas nije slučaj i mislim da ćemo još puno pričekati da vidimo taj scenarij jer toliku širinu ipak nemamo, iako je ona puno bolja u odnosu na lani. Drugi problem je Sarri koji voli imati stalnu početnu postavu, ali tako sebi može stvoriti problem… Jako cijenim Azpija i njegove liderske osobine koje su potrebne svakoj ekipi, ali njegov doprinos na suparničkoj polovici je jako ograničen, a tamo provodimo 70% vremena. Zappi čeka kao zapeta puška, a njegova rješenja u napadu su u najmanju ruku zanimljiva. Dobro, mogu razumjeti da smo „žrtvovali“ jednu stranu da bi druga bila opasnija… Marcos Alonso se ionako uživio u ulogu krila, ali uz njega su Luiz, Hazard i Kovačić koji su tehnički i kreacijski „svemirski brod“ za našu desnu stranu. Rudiger, Kante, Azpi i desnonogi Willy su blago rečeno ograničeni u bilo kakvoj napadačkoj ideji, pokušaju, a pogotovo realizaciji napada. Disbalans ekipe bi bilo najbolje riješiti raspodjelom snaga, ali to se ne radi nakon tri mjeseca u kojima se radi na automatizmu nakon usvajanja sustava, pa sad to i nije neka opcija. Bolje bi bilo pokušati sa RLC- om ili Barkleyjom u paru s Kovom (nije Kante loš, ali zašto ne pokušati), a prilično sam siguran da Sarri razmišlja i s Hazardom kao „lažnom devetkom“, Willianom lijevo, Pedrom desno. Ako je mogao Napoli i Mertens zašto ne bi mogao Chelsea i Hazard. Doduše, ne možda u svim utakmicama, ali od Morate i njegovog sudjelovanja u igri i tako nemamo neke velike koristi. David Luiz bi trebao malo na klupu čisto da izgubi ovu dozu viška samopouzdanja jer u pojedinim momentima izgleda i nonšalantno, a uz Jorginha bi trebao biti prvi koji čvrstinom i odlučnošću diktira ritam jer od njih sve kreće.
Moramo promijeniti mentalni pristup. Kad već nemamo pola milijarde eura i 20 savršenih igrača za Sarriball, jedino što možemo napraviti u ovom trenutku da bi napredovali je ubacivanje u brzinu više. To je ono što naš trener stalno napominje i drži kao ključ uspjeha, ali ne ide to baš preko noći… Uz ovakav pristup ide i viša razina fizičke pripremljenosti, koncentracije i moći igrača da cijelu utakmicu bude „unutra“. Na Etihadu ima četiri puta više lopti za igru i sakupljača koji je odmah bacaju nazad. Naš Willian dok dođe izvesti korner, pa namjesti loptu, pa štucne i štitnike… protivnik stigne i lagano marendati.
Sarrijeva izjava da je cilj u ovoj sezoni za duplo smanjiti razliku između nas i prvaka (lani su nam pobjegli 30 bodova) je možda realna, ali svakako nije nešto što kao navijač i „sportaš“ želim i mogu prihvatiti. Ova pauza radi Lige Nacija je dobra stvar za napraviti mini pripreme za dalje, ali nažalost u odsustvu velikog broja igrača koji su pozvani u svoje reprezentacije. Kako nama tako i drugima, ali nas čeka baš težak raspored i dobro bi nam došlo malo vremena za analizu i ukazivanje igračima na stvari koje nas dovode u probleme. Bolje rečeno problemčiće jer neporažena momčad svakako zaslužuje pohvale i minimalno kritika, ali može, mora i hoće biti još bolje. Vrlo lako se hvalospjevi pretvore u suprotnost, a Spursi su idealna prilika dežurnim negativcima da dođu na svoje.
„Bojim“ se da će još malo pričekati, jer kad Sarri objasni kako treba padat će perje po Wembleyju.
Odrastao podno Promine, s trenutnim prebivalištem u Splitu. Jedina plava koju priznaje je ona na dresu Chelseaja i DOŠK-a iz Drniša, a jedini nogometni bog za njega je Frank Lampard. Čvrsto je na zemlji, realan i objektivan osim kada razmišlja o trenerskom pozivu. S obzirom na propalu karijeru nogometaša smatra da mu se negdje mora vratiti, pa sad... Besprijekoran taktičar o kojoj god se igri radilo, pobjeda je imperativ!
