Rano i nepotrebno je govoriti o borbi za naslov.
Iako s medijskog i navijačkog stajališta postoje razne analize i nadanja, prerano je govoriti o tome “ŠBBKBB”. Ono što treba biti polazna točka jest činjenica da Chelsea ima potpuno novi identitet. U trenutku kada je Maurizio Sarri preuzeo klub, bilo je jasno kako će momčad doživjeti igrački zaokret. Dakle, neće biti žrtva arhaičnih i pragmatičnih ideja Antonia Contea i Josea Mourinha te njihovih tvrdoglavih felera i odbijanja da prilagode nove trendove u nogometu. Chelsea je ekipa u nastajanju. Nakon prvih devet kola s punim pravom možemo reći da je početak sezone i više nego odličan.
Prije početka sezone stvari su bile prilično jasne. City i Liverpool su prva dva favorita za naslov, potpuno izgrađene ekipe koje s pojačanjima samo moraju nastaviti tamo gdje su stali. Chelsea se s Tottenhamom, sada možda i Arsenalom našao u situaciji da bude favorit iz sjene. I takav status pritajenog favorita, bez imperativa, bez popratnih natjecanja koje rezultiraju teškim rasporedom najveća su prednost Maurizija Sarrija te Chelseaja. Klopp i Guardiola jednostavno su dovedeni u situaciju da sve osim naslova prvaka naginje neuspjehu. Premda je to logično s obzirom na pojačanja, odnosno sami igrački kadar s kojim raspolažu, sveukupno gledano može biti dvosjekli mač ukoliko prevelika očekivanja pređu u totalni debakl. Prva tri mjesta tako su potpuno zgusnuta, uz gol razliku koja ide u prilog Cityju. Nije to toliko ni bitno koliko stanje u kojemu Chelsea konačno izgleda kao smislena i cjelovita momčad koja ima glavu i rep, jednostavne konture igre koje iz sušte improvizacije svih ovih godina prelaze u definiran sustav. Naravno, u kontekstu navijača svaka je pogreška, rezultat mimo pobjede ili primljen pogodak signal za uzbunu i poslije dobrih trenutaka kreću lavine negodovanja. Ako svi ne prihvatimo činjenicu kako neće biti sve savršeno, prijedlog je promjena sporta ili hobija. Jednostavno, očekivati brda i doline na samom početku nije u skladu sa zdravim razumom.
Stavite samo ekipu u usporedbu sa Cityjem i Liverpoolom, uzmite vremenski interval koji im je trebao da dođu do razine na kojoj su sada i podvucite paralelu između očekivanja i realnosti. Nije mi jasno zašto su se svi nadigli poslije remija sa Unitedom. Ok, bod nije pravedan prema viđenom na terenu, međutim nije da United spada u prosječnu ekipu. Poanta se vraća na tezu da se Chelsea nalazi kao favorit iz sjene. Maurizio Sarri odličan je trener, no isto tako nije čarobnjak kao novak u Premiershipu pored njegovih trenerskih rivala. Dosta je vremena prošlo od kada je jedan drugi Talijan, simbolično, sada novi trener Napolija, Carlo Ancelotti vodio klub za Stamforda. Naravno, nije toliko važno kada, već što je donio tadašnjoj ekipi. Ako se prisjetite barem na trenutak, Ancelotti je na raspolaganju imao nevjerojatno fizički moćnu ekipu uklopljenu u napadački sustav. Jednostavnim sustavom igre baziranom na okomitom i dinamičnom nogometu stvorio je jedan od najefikasnijih Chelseaja ikada. Nije to bilo ništa revolucionarno niti statistički imppzantno u odnosu na primjerice Mourinha, međutim poanta se krije u konstataciji da je talent uklopio u sustav. Atletične igrače poput Maloude, Drogbe, Anelke, Colea samo je uklopio u kontekst koji najviše odgovara njihovim prednostima jer su za većinu protivnika jednostavno bili superiorniji fizikalijama.
Ako se pitate kakve to veze ima sa 2018. I Sarrijem, odgovor je jasan. Sarri je napravio praktično istu stvar. Igrački talent stavio je u odgovarajući kontekst. Tehnički kvalitetne igrače Hazarda, Williana, Jorghina prilagodio je svom sustavu pozicijskog nogometa, tzv ‘juego de position’ što znači da se kroz posjed lopte i brzo kretanje lopte traži prilika za ugožavanje protivničkog gola. Chelsea je godinama prije, tu pritom aludiram na Contea i Mourinha uporište tražio na krivi način. Oni su se oslanjali na talent Hazarda, Diega Coste, Williana, Pedra bez smislenog sustava igre. To je moglo proći u većini slučaja zbog neosporne individualne kvalitete kojom su raspolagali, ali protiv jačih protivnika konstantno igrati na kontre i defanzvni prefiks jednostavno je bilo neodrživo. Premda je Chelsea bio relativno uspješan protiv top 6 ekipa, s vremenom je scouting toliko napredovao da više nije dovoljno biti kompaktan, već se traži određeni napadački potencijal koji može biti al pari.
Određene barijere koje se tiču ekipe, odnosno hendikepi koji se mogu pojaviti ponajviše se tiču vremena. Devet utakmica relevantan je kratkoročni uzorak. Drugim riječima, nakon tri mjeseca vidljive su promjene na igračkom i statističkom planu. Chelsea više teži posjedu, golovima, nešto više riskira u obrani, no generalno je Sarrijev recept bitno drukčiji od njegovih prethodnika. S druge strane, devet utakmica i dalje ostaje nevjerodostojan parametar iz razloga što ne možemo na temelju sadašnjeg stanja predvidjeti budućnost. Tako da ostaje jedan upitnik jer nije nemoguće da se dogode određene oscilacije, crne rupe ili ozlijede koje mijenjaju tijek dogođaja na i izvan terena.
Pep Guardiola potrošio je cijelu sezonu od dolaska na ‘učenje’ do borbe za naslov. Više od sezone mu je trebalo da viziju pretvori u djelo. Jurgen Klopp također je puno vremena izgubio u spoznaji da presingom 90 minuta ne može dobiti svaku utakmicu. Spursima je trebalo pet sezona da od momčadi za Europsku ligu postanu momčad za natjecanje iznad. Stvari su po tom pitanju prilično jasne. Ne možemo od Sarrija tražiti da osvoji naslov odmah, niti očekivati da ekipa postane jednaka razini sadašnjih Cityja i Liverpoola (zanemarite bodovnu izjednačenost). Vjetar u leđa svakako predstavlja tendencija da Chelsea svakim danom postaje sve bolja ekipa. Faza učenja još traje i počevši od Sarrija pa do igrača neminovno je da mora proteći još dosta vremena da se dođe na razinu prema kojoj se ide.
Nakon apsolutnog fijaska što se lanjskog prijelaznog roka tiče, uprava je konačno dala malo života po tom pitanju i uspjela barem trenutačno odgovoriti Edena Hazarda da uđe u bilo kakve kombinacije s kraljevskim klubom. I gle začudo, Kepa Arizzabalaga, Mateo Kovačić i Jorghino kao akvizicije naznačile su trunku ambicije koja može dati puno toga. Usudio bi se reći kako je Chelsea uz Liverpool pobjednik prijelaznog roka, jer su, najviše uložili i kao takvi zavrijeđuju visoku ocjenu. Tottenham nije puno toga dodao, Arsenal također, dok United i City izuzev Freda i Mahreza nisu ništa bitno dodali svojim rosterima. Dakle, iako prijelazni rok nije donio ništa senzacionalno, Jorghino, Kepa i Mateo su igrači sa ogromnim potencijalom koji ispred sebe imaju samo nebo granica.
Posebno će Kovačić i Jorghino biti jako bitni jer mijenjaju kontekst ekipe svojim stilom igre. U tu svrhu, Sarri se odrekao drvenog Bakayoka i indirektno naznačio s kime će i kako raspolagati kroz sezonu. Vezni red izgleda prilično dobro i jasno je kako će najčešća varijanta biti 4-3-3 formacija sa Jorghinom kao šesticom i prvom pas opcijom, uz Matea i Kantea koji doduše nisu komplementarni, ali svakako su namijenjeni svojim rolama. Kovačić je tu više kao tehnička kvaliteta jer pozicijski nogomet nemoguće je igrati bez igrača koji nisu jaki na lopti. Kova je sasvim sigurno dinamičan igrač koji se izvrsno uklapa u viziju Sarriballa. Kante je s druge strane pomaknut desno kao box to box jer je ideja Sarrija da, baš kao u Napoliju Jorghino preuzima ulogu pivota i glavnog pokretača napada. N’golo nije tehničar kao Jorghino i jednostavno nema taj pregled igre, međutim upravo je Sarrijevo “micanje” Kantea od lopte veliki bingo iz razloga što Kanteu više odgovara da po oduzetoj lopti vuče tranziciju te napada prostor, nego da se suočava sa zadacima u izgradnji igre.
Zadržao bih se na statusu Matea Kovačića iz razloga što se konačno nalazi u sredini koja mu ide na ruku. Iskreno, muka mi je od konstantnog etiketiranja Kovačića kroz riječi “talentiran”, ” potencijal”, “bit će veliki igrač”. Nemojte me krivo shvatiti, ali Mateo nigdje (osim Dinama koji nije relevantan kontekstu) nije bio standardan. Prošlo je već podosta vremena otkada je Zagreb zamjenio Milanom, odnosno isti Madridom. Dakle prošao je dva kluba u kojima se nije do kraja uspio nametnuti, što zbog konkurencije, što zbog ozlijeda ili vremena. Želim naglasiti kako Mateo više nema alibi. Vrijeme mu je da postane stožerni igrač bez obzira na okolnosti. Nema vremena stagnaciji i krajnje je vrijeme da iz ovojnice talentiranog dečka postane gotov proizvod. Ima dovoljno iskustva i utakmica iza sebe, stoga je vrijeme da postane ono što se od njega očekuje. Ako pogledate Jorghina, onda je to trag koji Kova mora slijediti. Dakle, biti u ulozi zadatka. Ono što mu ide na ruku je svakako Chelsea kao okolina. Klub je u izgradnji, ima dobru podlogu i cilj, a uzmemo li u obzir Mateove kvalitete onda dolazimo u teoretsku ” win-win” situaciju. Pozitivna stvar za ekipu svakako je i Ross Barkley. On je zapravo u istom košu kao i Kovačić jer su i njega davnih dana označili velikim potencijalom. Ipak, Barkley se našao u vrtlogu nepovoljnih okolnosti i sva ta fama kako će uz Wilsherea zamjeniti Lamparda i Gerrarda u dresu Gordi Albiona više je bliska floskuli nego realnosti. S druge strane, s obzirom na fizičke kapacitete, polivalentnost i golem prostor za napredak, Barkley je ušao u konkurenciju sa Kovačićem da pokaže što može. A može puno. I to je dokazao u utakmici sa Southamptonom.
Takva zdrava konkurencija dobra je iz više razloga. Prvi je naravno raspoloživost na klupi. U svakom trenutku možete birati između dva kvalitetna igrača. Drugi je tjeranje na što bolji angažman na terenu. Također, sposobnost da pokrivaju sve pozicije u veznom redu dobro će doći u slučaju ozlijeda. Jorghino i Kante nebi trebali biti upitni kao standardni prvotimci. Sistemski su važni igrači te savršeno kompetentni ispunjavati ono što se od njih očekuje. Dodao bi još Cesca Fabregas kao još jednog bitnog faktora, osobito u nastavku sezone. I dalje je to igrač koji je doktor nogometa. Kao rotacijski igrač, Sarri zapravo ima igrača sposobnog zamjeniti Jorghina. I dok krilne pozicije sa Hazardom, Pedrom i Willianom nisu upitne i od njih očekujemo standardno dobre partije, osnovno pitanje tiče se vrha napada. Može li učinak napadača biti dovoljan u borbi za naslov? Mogu li Alvaro Morata i Olivier Giroud biti dovoljno efikasni u odnosu na Liverpool i City? Prema sadašnjem stanju stvari, odgovor je negativan.
Alvaro Morata sve više liči na Fernanda Torresa, dok Olivier Giroud ipak nije taj kalibar koji će omogućiti 20 golova u sezoni. Što nas posljedično dovodi u situaciju da je teško ući u razgovore oko borbe za naslov, ako igrači zaduženi za to nisu na potrebnoj razini. Odgovor je prilično jednostavan. U kontekstu Premiershipa puno toga ovisi o učinku napadača. Sustav i generalna organizacija ne mogu izbjeći produkciju. Goli talent Edena Hazarda neće biti dovoljan učinka napadača. A tu su stvari prilično jasne. Alvaro Morata nije igrač za velike stvari i nije u stanju imati produkciju kao Diego Costa. Isto tako, Olivier Giroud donosi određene prednosti kao sporedna opcija, ali ništa više od toga. Kako će ekipa djelovati u idućem periodu teško je predvidjeti. Zimski prijelazni rok trebao bi poslužiti traženju rješenja, jer sa sadašnjim napadačkim arsenalom, Chelsea nema šanse za trofeje. Što se obrane tiče, ona je definirana sa sadašnjom četvorkom. Pitanje je samo ima li Sarri svog miljenika u nekoj drugoj sredini (čitaj Koulibaly, Rugani) kojeg bi pokušao dovesti. Luiz i Rudiger čine se solidno, iako smo od prvog navikli gledati varijacije u formi. Način igre kakav je, često stavlja momčad u koncepcijski rizik. Dakle, nemoguće je vršiti pritisak ako obrana nije visoko podignuta. Isto tako, nemoguće je ustabiliti ‘juego de position’ ako stoperi nisu u stanju biti u konstantnom dodiru s loptom. Također, bekovske pozicije često su ofanzivne prirode, ali to je prirodni mehanizam koji se nameće sam po sebi. Nema previše filozofije što se eventualnih preinaka tiče. Pitanje je samo mogu li sporedne opcije (Palmieri, Cahill, Zappacosta, Christensen) biti dovoljno vjerodostojne u slučaju ozlijeda.
Potpuno novi stil igre neminovno će zahtijevati jako puno vremena za potpunu afirmaciju. To je neizbježan proces. Slično su prolazili City, Liverpool i Tottenham. Očekivati uspjeh preko noći jednostavno je suludo. Proći će još dosta bodova dok ne dođe sve na svoje. Ono što je od samog početka postalo jasno je prelazak iz Conteovog 3-5-2 u simetrični 4-3-3. Dakle, prelazak iz relativno kompaktne postave u sustav koji se bazira na visokom napadanju i posjedu lopte. Napoli je bio jedan od rijetkih ekipa koji me natjerao da ih iznova gledam. Jednostavno, bez obzira na protivnika i rezultat, deficit u talentu, Napolitanci su jednostavno težili igrati onako kako znaju. Nastojali su se nadigravati, odbiti svaku mogućnost prepustiti se inicijativi protivnika i to je, ako ništa, smjer koji je utkan u DNK ekipe. Chelsea je na tom tragu, iako, vrijeme i dalje ostaje jedina barijera. Chelsea je tako u kratkom roku ekipa sa najviše odigranih pasova, što je ogromna razlika u odnosu na prethodnu sezonu. Promjena u načinu igre također je ogormna razlika. To su tek uvodne promjene koje su bile neminovne. Pitate se zašto. Jednostavno, moderni nogomet počiva na sasvim drugim temeljima i nije dovoljno raspolagati golim talentom. Pokazatelj su godinama bili PSG, City i sada United. Dakle, momčadske prednosti stavljaju se u prvi plan. Sarri je po pitanju toga definitivno na tragu potpunog zaokreta u nogometu. Njegova dosljednost standardima te koncepcijski rizik nešto je što će Chelsea svakim danom sve više udaljavati od duhova Mourinha i Contea.
Da se osvrnemo na igrački dio, osnovne finese su vidljive. Izlazak ekipe iz faze obrane u fazu napada sastavni je dio Sarrijevog ‘Sarriballa’. Lopta od vratara kreće do beka, zatim do Jorghina koji se spušta u krilo stoperima i odigrava do krila. Koristi se maksimalna širina terena, iako, naglašavam koncepcijski rizik odigravanja na malom prostoru i pod pritiskom protivnika može biti poguban. Ipak, čak i kao takav, sistem izlaska doveden je do savršenstva. Povlačenjem Jorghina kao osnovnim igračem u Sarriballu povlači se i protivnički napadač dubljim izlaskom u vršenje pritiska. Sposobnost brzog odigravanja i rješavanja pritiska manifestira se u slobodnom koridoru koji ostaje nakon što izlazak lopte iz zadnje trećine generira mnoštvo prostora. Jednostavno, dosta protivničkih igrača ostaje previsoko, odnosno dolazi do klasičnog ispadanja. U utakmicama protiv Liverpoola i Arsenala bilo je vidljivo da takav pristup treba još nadogradnje, ali da je sasvim sigurno veliko oružje i pečat. Od igrača se traži brza izmjena pasova, jer igra na širokom prostoru često generira mnoštvo prostora koji se manifestira ulascima iz drugog plana. Najbolji primjeri za to su golovi Hazarda nakon proigravanja Kovačića protiv Liverpoola, odnosno Barkleyja protiv Southamptona. Također, ono što se može primjetiti je definitivno guranje Edena Hazarda bliže golu.
Godinama je Eden bio žrtva izvlačenja iz zone, jer igra Chelseaja nije bila konstruirana kao sadašnja, a Hazard kao nominalno jedini igrač koji može napraviti višak, promijeniti stranu ili dati ritam bio je osuđen da često bude daleko od gola. Sarri je taj problem uklonio na vrlo konkretan način. Bek, u ovom slučaju Alonso, podignut je jako visoko. Možemo pričati i kao “ispušnom ventilu” jer ofanzivne sposobnosti Španjolca idealne su za stvaranje tzv. ‘trokuta’ između veznog, Hazarda i beka. To je još jedna od prepoznatljivih mehanika Sarrija koji time često stvara 3vs2 situaciju. Eden se u tom slučaju izvlači iz napadačke zone kako bi se stvorio višak i zatim napada prostor koji često bude poluprilika ili korner. Takve stvari u principu se jako zanemaruju. Ili se uopće ne gledaju. Igra Napolija uglavnom se bazirala na jakim krilima i sredini terena koja može održavati posjed. Bez tih preduvjeta Sarrijeve momčadi su ribe na suhom. Defanzivni kontekst sa sobom povlači tezu prethodne rečenice. Da bi posjed bio stabilan, obrana je visoko podignuta. Jasno je kao dan da to generira mnoštvo prostora iza leđa. Uostalom, vraćamo se na tezu koncepcijskog rizika. Chelsea će na kartu talenta zabijati, odnosno biti relativno efikasan. S druge strane, način igre koji se preferira ne garantira smanjen broj primljenih pogodaka.
Kontekst tako možemo podijeliti esejski na dva dijela. Pozitivna argumentacija jest da je Chelsea u fazi učenja. Dakle, s vremenom, pa i novim pojačanjima neminovno je da će biti bolji. U drugu ruku, negativna okolnost je vrijeme koje će proteći. Jednostavno, ne treba biti kritičan (namjeravao sam naglasiti plastičan, jer jedni te isti pojedinci u komentarima ne prihvaćaju realnost kao život sa usponima i padovima, pobjedama i porazima) iz razloga što će proći još puno bodova, kriza ili drugih stvari koji će oblikovati ekipu svakog dana. Razgovaramo o Chelseaju koji je prihvatio zaokret. Nakon gotovo sedam godina. Moderni nogomet više ne počiva na kameleonima poput Mourinha jer nije dovoljno imati kvalitetan kadar i pustiti ih da igraju. Uz dužno poštovanje Portugalcu.
Chelsea će ostati favorit iz sjene, vrlo vjerojatno top 4 ekipa što je nakon svih tegoba zadovoljavajući razvoj stanja. Naravno, bez obzira što je početak sezone, treće mjesto pored teškaša Cityja i Liverpoola nije ništa drugo nego dobar put.
