Izgledamo jako dobro na početku ove sezone, ali može li nam se dogoditi slična situacija kao u prethodnoj. Mogu li nas ili možda već jesu polako “pročitali”. Analizirajmo zajedno u nastavku.
S obzirom na prošlu sezonu i prethodna iskustva jedna stvar se uvijek ponavljala u Chelseaju, a to je da nakon dolaska novog trenera briljiramo u prvoj, ali nakon toga se uvijek okrene situacija i dogodi se “lom” iz razloga koje teško nabrojati.
Okrenimo se Sarrijevom Chelseaju i njegovom radu i potezima te preprekama koje bi se mogle naći na putu ove godine. Teško je prognozirati kako će stvari izgledati na proljeće u usporedbi s trenutnom situacijom.
SAMO JEDAN U NIZU
Chelseajeva politika i rotacija trenera je u punom ritmu posljednjih 10 godina baš kao i u Real Madridu koji je postavio taj “trend” stvaranja dobrih rezultata unatoč činjenici da se treneri mijenjaju kao čarape.
Dobiti posao kao menadžer Chelseaja je poput primanja trofeja za “upravljanje vrućim krumpirom” pa čak i za trenere koji su dokazali svoju vjerodostojnost u drugim klubovima.
Upravo taj “trofej” postane otrovan iz više razloga koji su odavno poznati. Nositi se sa “moći” pojedinih igrača u svlačionici, zamršenom unutarnjom klupskom politikom i odlukama (osobito kada su transferi u pitanju) što se puno puta nekima obilo o glavu. Nekim igračima se jednostavno teško prilagoditi engleskom nogometu i na taj način se dovodi i trenera u probleme.
No, prijeđimo na malo veselije teme. Ako pogledamo unatrag i sve nedavne menadžere Chelseaja i njihove karakteristike može se točno vidjeti uzorak o načinu upravljanja i promjeni nogometne filozofije i igre.
Ako govorimo o stilu igre, Chelsea je nakon dolaska Abramoviča usvojio nekakav obrazac “pobjede pod svaku cijenu”. Svi rezultati (osim možda Ancelottijeve dvostruke krune) su došli na sličan način. Izbjegavanjem visokog pritiska odnosno povlačenjem i kontrama.
Svaki trener koji je pokušao igrati ekspanzivni nogomet je brzo pronašao izlazna vrata nakon jedne sezone, poput Villasa-Boasa, Scolarija, Di Mattea. Ponekad i puno brže, poput Mourinha (koji je totalna suprotnost).
Ako analiziramo stil vođenja, neki su od njih prebacivali veliku odgovornost na igrače i time im podigli perije. Što na kraju i nije dobro ispalo u određenim situacijama jer “moć igrača” ne smije prevladati u svlačionici. Slučaj Mourinho.
Chelsea je svakako imao i autoritativne trenere. Neki od njih su si sami “iskopali grob” od prvog dana poput Beniteza i Boasa. Ali, s druge strane Mourinho i Conte su u kratkom vremenskom razdoblju ipak uspjeli stvoriti autoritet.
NAKON ODLASKA MOURINHA 2007.
1. Grant – 2. mjesto u Premier ligi i solidan rezultat u europskim natjecanjima
2. Scolari – pokušao igrati drukčiji nogomet, završio na izlaznim vratima
3. Hiddink – takozvani “čuvar” – zatvara transfere uz solidan rezultat u europskim natjecanjima
4. Ancelotti – rekordna sezona prema postignutim golovima (103)- — poteškoće tijekom druge sezone (izgubio ključne igrače, uska klupa, loši transferi)
5. Villas Boas – pokušao igrati drukčiji nogomet, završio na izlaznim vratima
6. Di Matteo – preuzima, zatvara transfere, osvaja Ligu prvaka
7. Di Matteo – pokušao igrati drukčiji nogomet – ne uspijeva, izlazna vrata
8. Benitez – preuzima, zatvara transfere, osvaja Europsku ligu
10. Mourinho – ponovno u Chelseaju na duge staze, promjenio stil polovicom sezone, “očistio svlačionicu”
11. Mourinho – s 14 “komandosa” osvaja svoj treći naslov
12. Mourinho – treća sezona svima nam poznata totalno propala skupa s transferima i autoritetom u svlačionici
13. Hiddink – opet “čuvar” zatvara transfere uz neuspjeh u europskim natjecanjima
14. Conte – osvaja naslov odmah u prvoj sezoni s rekordnih 30 pobjeda
15. Conte – poteškoće u drugoj sezoni (izgubio ključne igrače, uska klupa, loši transferi)
16. Sarri – pokušava igrati drukčiji nogomet i provesti svoju filozofiju – nastavak tek slijedi
Posljednja tri menadžera koja su dovedena s namjerom da se igra “fancy nogomet” što god to značilo i zabavljali navijači su završili karijeru već na pola sezone.
Napokon dolazimo do Sarrija i izazova koji su pred njim s obzirom da je on još jedan od njih koji pokušavaju igrati totalno drukčiji stil nogometa koji smo svi navikli gledati.
Još jedna zanimljivost je da je svaki trener koji je zaposlen kao nasljednik bio uspješan baš iz razloga jer je bio totalna suprotnost svome prethodniku.
Svaki od njih je bio javno kritiziran, povezan za ekstremnim zahtjevima i okrenut obrambenom stilu nogometa. Ideja je bila da se izvuče najbolje od igrača što je na kraju rezultiralo nezadovoljstvom i neuspjehom.
Pokušavali su javnim pohvala ključnih igrača i “tjeranjem” određenih s druge strane što je razvilo generalno nezadovoljstvo u svlačionici, ali i na tribinama.
Sarri s druge strane, već u samom početku dobiva pohvale jer napokon vratio mir na Cobham nakon takozvanog Conteovog “diktatorskog režima”.
Zanimljivo je kako je recimo Hiddink pokušao uvesti mir na način da je igračima dozvolio sve što je bilo zabranjeno na meniju pod Mourinhom (poput roštilja i umaka).
Zato se u raznim medijima spominje kako je Sarri vratio kečap na Cobham.
Poboljšava li to performanse igrača na terenu ili je to samo još jedna od taktika privremenog mira?
Povijest nam govori da trebamo odmaknuti od tog pitanja i gledati dugoročne ciljeve prije nego skočimo i osudimo još jednog.
KOLIKO JE ODRŽIV “SARRIBALL”?
Defenzivno
Momčad je iza lopte i stvara visoki pritisak i kompaktno brani svoju polovicu već iz srednjeg bloka. Zonski uvijek pokriveno s potporom i održavanjem distance s pokojom “zamkom” na terenu.
Što to zahtjeva?
Puno automatizma za čitanje protivničke igre i održavanje ispravne udaljenosti sa suigračima. Momčad je fokusirana na pozicioniranje svojih suigrača.
Što je novo?
Visoki i energičan pritisak pa čak i u situacijama kad nismo u gol šansi. Umjesto obrane vlastite polovice terena, poput Conteovih 5+4 ili 5+3, Chelsea se brani u 4+3 ili u 4+5 (kada su protivniča krila u napadu).
I dalje imamo poteškoća s obranom iz prostora u zadnjoj liniji. Nešto što je Mourinho djelomično riješio igrajući s dešnjakom na lijevoj strani (Galas / Azpilicueta) i Conte s trojicom u zadnjoj liniji.
Famozno parkiranje busa poput drugog poluvremena protiv Liverpoola kod kuće kada je naš najistureniji igrač bio u našem polukrugu centra – Sarri to čini s 4-1-4-1 što je velika promjena u odnosu na Contea i 5-3-2 te Mourinha 4-4-1-1.
Kako napredujemo do sada?
Što se tiče visokog pritiska i naše napadačke trojke je još uvijek rad u tijeku.
Napadački
Momčad pokušava igrati okomito što zahtjeva od naših središnjih igrača da namame igrače kroz visoki pritisak i prebaci igru na protivničku polovicu. Ideja je da kada se Sarrijev stroj uigra da igra bude što tečnija, da lopte ide što brže prema našem najdaljem igraču odnosno najbližem protivničkim vratima.
Ako se protivnik povuče, Chelsea strpljivo gradi igru s puno rotacija u sredini i traži izlaz s kratkim ulascima i križanjima.
Ključna stvar je opet pozicioniranje (igranje u zonama na protivničkoj polovici). Opet automatizirani uzorci i rotacije za što je potrebna kvalitetna neverbalna komunikacija igrača koji započinju utakmicu. Ono što je slično kod Sarrija je bilo i kod Mourinha i Contea, a to je da se oslanja na “kemiju” 15-tak igrača upravo iz ovih razloga.
Gledajući iz druge persperktive, što više napadate protivnika s igrom na jedan ili dva dodira za to su vam potrebni jako kvalitetni igrači poput Hazarda, Pedra i Williana.
Protok lopte u zadnjoj liniji i stvaranje prostora širenjem igre i nije neka novost jer je ovo bila jedna od značajki Conteove trojke.
Namamiti protivnika na našu polovicu i onda okrenuti igru i osloniti se na nekoga poput Girouda trenutno koji je sposoban primiti i spustiti loptu nekome od naših napadača kao što je to bio Costa u Conteovoj momčadi.
ZANIMLJIVE STATISTIKE
Broj odigranih dodavanje ove sezone:
5728 – Chelsea
5639 – Manchester City
4772 – Liverpool
4398 – Tottenham
4329 – Manchester United
Sezona 2018/19 ocjene igrača – prema službenoj statistici Top 5 europskih liga;
Imam osjećaj da bez obzira na neke od trenutnih “boljki” koje će se nadam se uskoro popraviti idemo dobrim putem. Sarri ima viziju i nogometnu filozofiju koja odgovara većini igrača koji trenutno predstavljaju “famoznih” 15 na kojih se i sam oslanja.
Nadam se da će dati priliku i ostalima i rotirati koliko je to moguće jer će nam biti potrebno ako se planiramo natjecati s najjačima u ligi, ali i u Europi.
ZAKLJUČAK
Ako se Chelsea vrati u Ligu prvaka i ostane (osvoji) za naslov trenutno igrajući u Europskoj ligi to će biti veliki uspjeh s obzirom na prethodnu sezonu.
Kako bi sve ovo postigli potrebno je imati stila, raditi malo više rotacija i manje nepotrebnog visokog pritiska i promašaja pred protivničkim vratima bi bilo izvanredno postignuće.
