Sarrismo: Početak

26 srpnja 18:03 2018 by Roko Škrabić

 Sarrismo. Naziv kojeg su iz divljenja i od milja skovali novinari na čizmi, imajući zadnjih nekoliko godina priliku gledati kako talijanski nogomet mijenja neobično specifičan nogomet kakvom je težio Napoli Maurizia Sarrija. Nogomet je to najsličniji onom Guardiolinom, kao što to oba trenera spremno priznaju obostrano izmjenjući komplimente i divljenje. Svi već znaju, sarrismo se primarno temelji na pozicijskom nogometu i posjedu. Podosta je to drukčije od Conteove filozofije, iako ona jest uključivala određenu formu pozicijskog nogometa, većeg fokusa na posjedu tu nije bilo.

Sad, koliko će promjena, i koliko drastičnih, morati učiniti Sarri da implementira svoj nogomet u ovu momčad? Koje će igrače morati potjerati, a kakve i koje kupiti? Pokušajmo na to odgovoriti.

Za početak, formacija. Kako će Sarri preraspodijeliti ovu momčad na travnjaku? Kod Contea se igralo 3-4-3, a Sarri će skoro sigurno htjeti  4-3-3. Logika nalaže da ćemo jednostavno imati jednog veznjaka više, jednog stopera manje, a da će se bekovi spustiti, no zapravo će se dogoditi nešto drugo:

U stvarnosti ćemo izgubiti desnog wing-backa umjesto kojeg dobijamo jednog igrača iza dvojice veznjaka, Jorginha. Istovremeno, ostatak obrambene petorke će se pomaknuti udesno te formirati obrambenu četvorku. Dakle, u odnosu na do sada, Alonso će postati obični lijevi bek, a Azpilicueta pravi desni bek.

To je točno ono što nam je trebalo, iz ova dva razloga:

1. Pozicija desnog wing-backa bila je vjerojatno najlošija u Conteovoj ekipi, i što je još važnije – najteža za unaprijediti. Stopera, veznjaka, napadača, golmana, sve je to moguće pronaći, ali kvalitetnog desnog wing-backa baš i nema na tržištu. Pravo je olakšanje što smo se tog problema riješili.

2. Osim što je Jorginho apsolutno ključan za Sarrijev sistem, odavno već postoji dojam da je još jedan igrač nužan u sredini uz Kantea i Fabregasa, čemu svjedoči Conteovo frekventno igranje s 3-5-2 nauštrb svih ofenzivnih nedostataka tog sistema. Idealno zvuči plan da postoji igrač koji će uvijek čuvati leđa Kanteu i Fabregasu obzirom da oboje vole ići dosta visoko, iako iz posve različitih nagona.

Pogledajmo kako je otprilike funkcionirao Sarrijev Napoli i usporedimo s trenutnom momčadi Chelseaja.

Prednja trojka, Insigne-Mertens-Callejon, na terenu je stajala dosta usko dok su bekovi donosili širinu ekipi, čime se taj Napoli ne razlikuje puno (ako uopće) od načina na koji je igrao Conteov Chelsea. Osim toga, često se mogao primjetiti nesrazmjer u ofenzivnosti bekova. Na lijevoj strani je Ghoulam bio mnogo više postavljen kao posljedica težnje da se igra zbije na lijevu stranu terena i omogući brza tranzicija na desnu stranu gdje bi Callejon stajao izoliran i spreman na utrčavanje. U tim bi uvjetima Insigne ulazio u sredinu kao svojevrstan playmaker, a desni bek Hysaj bi ostajao straga i zajedno sa stoperima formirao obrambenu trojku iza leđa Jorginha.

Još jednom, to se sve čini jezivo slično i savršeno prikladno ovoj momčadi Chelseaja. Hazard voli ulaziti u sredinu i biti fokus napada, Willian te pogotovo Pedro kao da su stvoreni za Callejonovu ulogu, a naši španjolski bekovi su upravo ovo zadnje dvije godine radili te im savršeno paše – Alonso je visoko u napadu pravo oružje, a Azpilicueti je pozicija desnog braniča najprirodnija od svih. Uz to, Fabregas kad igra, uvijek igra desno od Kantea čija bi prisutnost na lijevoj strani veznog reda bila idealan balans za visoke izlaske Alonsa.

Dakle, naša momčad se čini poprilično dobar fit za Sarrijevu formaciju i taktiku iz Napolija, odluči li je se on držati. Ipak, postoji par mjesta na kojima bi trebalo poraditi – pa krenimo redom:

• Golman. Ne samo što je Courtois na odlasku, nego Sarrijevom sistemu zaista treba specifična vrsta golmana. Pepe Reina je u Napulju bio nešto slično Neuerovom sweeper-keeperu. Sarri je obranu postavljao iznimno visoko da bi maksimalno suzio prostor za igru te omogućio kontrolu lopte. Zato je Reina bio zadužen riskirati i čistiti lopte koje preskoče takvu visoku obranu. S druge strane, nikada nije napucavao loptu. U sarrismu igra se gradi od golmana te se za početak stvara trokut sa stoperima. Ukratko, apsolutno nam je nužan golman koji zna s loptom. Bez toga se cijeli sistem raspada. Iako su mnogi smatrali tako, nije Guardiola bio lud što je prije dvije godine (tada) dobrog Harta odmah otpisao, doveo slabog Brava samo zato što zna nogom, a onda prošlo ljeto platio rekordnu sumu za Edersona, mladića tek nadprosječnih golmanskih karakteristika i vanserijske igre s loptom. Itekako mu se isplatilo.

• Stoperi. Obzirom na inzistiranje na posjedu i igri s loptom, ne bih se iznenadio kada bi iduće sezone stoperski par bio Christensen – David Luiz. Pored njih su Rudiger i Cahill ipak manje prikladni za Sarrijev nogomet te bi predstavljali mnogo veći rizik gubitka lopte. Osobno mi se ne čini da nam je tu potreban novi igrač, iako se spominje Sarrijev bivši igrač iz Empolija, Daniele Rugani. U toj opciji bi najvjerojatnije nastradao Cahill.

• Bekovi. Kao i kod stopera, brojčano smo popunjeni te neće biti dolazaka bez prodaje… a to se ne čini vjerojatnim. Alonso i Azpilicueta su sigurni, te kao što smo već zaključili vjerojatno i prikladni za Sarrijevu taktiku. Emerson i Zappacosta su tek došli, a i ne čine se kao loše zamjene.

• Pozicija „Jorginho“. Obično su igrači na poziciji zadnjeg veznog potpuno drukčiji tip od Jorginha, zato posebno ime. Zaista nema mnogo igrača na svijetu koji bi mogli igrati u ovu ulogu u sarrismu te se ne želim uopće zapitati što bi bilo da ga je ipak kupio City. Dobro da nije, a mi sada imamo jedino problem tko će igrati ako njega nema. Vjerojatno nema potrebe kupovati još jednog takvog veznjaka pa da sjedi na klupi iza brijantnog Brazilca/Talijana, a u rosteru ipak imamo pokojeg igrača koji bi s vremena na vrijeme mogao donekle odigrati takvu ulogu. Na pamet mi primarno padaju Fabregas i eventualno David Luiz.

• Veznjaci. U početku članka sam pretpostavio da će ispred Jorginha igrati Kante i Fabregas, ali naravno da postoji mogućnost da Cesca na klupu otjeraju Barkley, RLC ili netko novi. Obzirom na defenzivne sklonosti i mogućnosti Jorginha i Kantea, zaista ne moramo brinuti ako taj treći igrač bude obrambeno neodgovoran. Dapače, u Sarrijevom sistemu je potreban jedan ofenzivac koji zna ući iz drugog plana i zabiti, kao što je to u Napoliju radio Marek Hamšik. Obzirom na već spomenut izbor, po meni tu nikakvo pojačanje nije nužno, a dok se Golovin šeta po Monte Carlu, a nijedan drugi veznjak nije niti u glasinama, čini se da upravo takvom zaključku gravitira i uprava. Ostaje jedino pitanje Bakayoka. On jadan pojma nema s loptom, a Drinkwater je na izlaznim vratima. S druge strane, ako ‘Timija’ potjeramo, a Kante se ozlijedi, njegovu destruktivnost nećemo imati kako nadoknaditi…

• Krila. Za početak, treba se pozabaviti idejom koja je svima pala napamet kada su čuli za ideju Sarrija u Chelseaju – da Hazard, po uzoru na sunarodnjaka Mertensa u Napoliju, pređe s krila u sredinu. Mertens je tako zabio nevjerojatan broj golova u zadnje dvije sezone, a upravo takav golgeterski učinak je ono što našeg talismana dijeli od mesijevske veličine. Ipak, oni su ponešto drukčiji tip igrača, kao što je to Sarri ustvrdio u jednom od svojih prvih intervjua… Mertens je prema njemu oduvijek bio ‘inside forward’ te mu je prelazak u sredinu došao vrlo prirodno. Hazard to baš i nije, a vidjeli smo kako se snalazi kao ‘špic’ onih nekoliko puta kada je to pokušao Conte. Sveukupno, čini mi se da će on ipak imati Insigneovu ulogu ulaska u sredinu s lijeve strane. Naravno, ako ostane. Ode li… nemam uopće ideje s kime bismo ga mogli iole adekvatno zamijeniti. Nabil Fekir, Leon Bailey i ostali koji se spominju su dobri igrači, ali Hazardu nisu ni blizu. Na desnoj strani, kao što sam već rekao, imamo idealne Williana (koji izgleda ostaje) i Pedra. Moses i/ili Hudson-Odoi bit će više nego dobre zamjene s niskom minutažom. Potpisao bih da ovako ostane.

• Napadač. E, tu imamo problem. Morata, Giroud, Batshuayi, Abraham… Nitko od njih se ne čini sposoban donijeti 30+ golova u sezoni na koje je Sarri navikao od svojih napadača. Jednostavno, moramo dovesti jednog pravog i potjerati/posuditi bar dvojicu navedenih. Koga dovesti? Ne ulazeći uopće u pitanje koliko je dobro dovesti 30-godišnjaka, Gonzalo Higuain je bio na kvoti 1.15 da dolazi, a sada je ulaskom Milana u utrku poletio na 2.1… Mauro Icardi se nije spomenuo već mjesecima, a Robert Lewandowski je javno proglasio da želi igrati u Ligi prvaka. Osobno bih zadržao Girouda i doveo strašno talentiranog Martiala iz Uniteda koji se čini kao da bi mogao eksplodirati dobije li pravu priliku i pravu ulogu.

ZAKLJUČAK

Kada se malo dublje analizira, trenutna ekipa se čini iznenađujuće prikladna za sarrismo. Dovođenje Jorginha bio je ključan potez bez kojeg bi Sarriju bilo praktički nemoguće igrati kako želi te mu je to vjerojatno bio uvjet dolaska u klub. Osim par mjesta s manjim ili nikakvim prostorom za napredak, još imamo dvije pozicija, odnosno dva igrača koja moramo dovesti pošto-poto. Golmana (ukoliko Courtois zaista ode) i napadača. Golmana koji zna s loptom i dovoljno je ekscentričan za visoke izlaske te napadača koji može konvertirati brojne šanse koje će mu stvoriti ovaj iznimno ofenzivan tip nogometa. Nećemo se valjda oko toga morati pouzdati u Alvara Moratu…