Nažalost, moje su se crne slutnje ostvarile, Huddersfield je otišao neporažen iz jugo zapadnog Londona u još jednoj od copy paste utakmica našeg Chelseaja ove sezone. Posjed, inicijativa i prilike koje redom propuštamo vs blok, kontra i polukontra koje protivnici često realiziraju u visokom postotku u odnosu na svoje prigode, ne uvijek svojom zaslugom, češće uz našu velikodušnu pomoć.
Dok s jedne strane stvaramo i promašujemo, s druge primamo što god se primiti može, pa i ovaj put počastimo naše drage goste pogotkom postignutim na način da njihov target-man postane na trenutak brzonogi Aubameyang pa pobjegne trojici stopera u situaciju oči u oči s našim vratarom. Inače, Laurent Depoitre je 191 cm visok i 92 kg težak napadač. Doduše, imam osjećaj da tko bi ovih dana došao nama u goste, osjećao bi se dobro i spremno na borbu za bod(ove). Atl. Madrid i Barcelona (LP), Burnley, City, Arsenal, Leicester, Norwich (FA, pobjeda na penale), Tottenham, Bournemouth, West Ham i Huddersfield ove su godine otišli sa Stamforda barem neporaženi. Na svijetu nema kluba koji bi bio nezadovoljan neriješenim ishodom protiv Barce, pa i Atletica, ali 0:3 protiv simpatičnih Trešnjica s juga Otoka…
Od mogućih 57 „domaćih bodova“ ove sezone nismo zaslužili više od ovih skromnih 37. U gostima smo dobri, osvojena su do sada 33 boda i ukoliko bi pobijedili Newcastle, bili bi bismo drugi najbolji gost (ili najgori) u ligi, odmah iza nedodirljivog Cityja. Usporedbe radi, lani smo u šampionskoj sezoni kući osvojili 51 bod, odnosno čak 14 više nego ove. Istina, bili smo jako dobri i u gostima, ali ne dramatično bolji u odnosu na ovu godinu (6 bodova razlike uz pobjedu u nedjelju). Za sve one koji su i dalje skeptični i misle da nisam u pravu, evo jedan zanimljiv podatak… Gol razlika ove sezone na našem terenu je identična gol razlici lani na gostovanjima, 30:16. Ako idemo malo dalje u povijest jasno možemo vidjeti da je prvi preduvjet za dobar rezultat jak domaći teren. Mene nekako uvijek hvata nostalgija za Mourinhom i njegovom nepobjedivošću u domaćim utakmicama koja je bila temelj sigurnosti i stabilnosti kluba, kako u očima navijača tako i naših protivnika. Od 2004. do 2011. smo imali 5 poraza u Engleskoj ligi i sve ostalo dobra što se trebalo napraviti nije bilo preteško s obzirom na kamen temeljac koji smo imali duboko usađen u tlo The Bridgea.
Kult stadiona je nešto što se mora čuvati, a to nije lako u doba kada stari stadioni odlaze u povijest, a grade se velebna zdanja koja donose financijski profit, privlače sponzore, povećavaju navijačke kapacitete te proširuju samu klupsku politiku. Prema zadnjim informacijama ubrzo selimo na legendarni Wembley, hram engleskog nogometa, mjesto kojeg se ponajviše zahvaljujući Mladenu Petriću vrlo rado sjećamo. Proširuje se kapacitet Stamford Bridgea na 63,000 sjedećih mjesta, a sve bi trebalo biti gotovo do sezone 2023/24. Nekako sumnjam da će čelnici dopustiti radove dulje od dvije sezone jer ipak se radi samo o nadogradnji, a imamo primjera što znači boravak na „tuđem zemljištu“. Osobnog sam mišljenja da bi Tottenham ove godine prešao preko Juventusa da se igralo na Laneu, a imali bi i pokoji bod više u prvenstvu. Imamo i primjer West Hama, momčadi koja vrijedi više od borbe za opstanak, ali prilagodbu na novi stadion nije preživio ni dotad nedodirljivi status Slavena Bilića. Upravo je naš stručnjak upozoravao na težak život na novom stadionu, teško privikavanje na komotnije, modernije, luksuznije, ali ne nužno i bolje. Znamo svi što nas čeka u budućnosti… Anfield Road sigurno nećemo još dugo gledati u ovom izdanju, a koliko god volim Chelsea ne mogu ne poštivati atmosferu sa Kopa, sjetiti se atmosfere Highburyja i „balončića“ sa Upton Parka (Boleyn Ground) itd… Veseli me spoznaja da ipak ostajemo tu gdje jesmo od 1905. što nikako nije zanemarivo, te nije lako samo premjestiti emocije, povijest i svoj dom negdje drugdje.
Stamford Bridge je neosvojiva tvrđava koju napadaju sve bolji osvajači, ili se mi pak sve lošije branimo. Kako god, već od sljedeće sezone očekujem stabilizaciju. Pojačanu momčad koja može uz pravog trenera ostati na okupu nekoliko sezona, jer sve ostalo je već viđeno, sve ostalo nam nije donijelo previše pozitivnog. O transfer politici i načinu poslovanja bismo mogli govoriti danima, a uskoro i o tome… ali svima mora biti cilj očuvati temelj i ono na čemu tajna uspjeha Bluesa zapravo i počiva. Frank Lampard često napominje da su tradicija, zajedništvo i „kemija“ ono što drži naš klub više od svih ostalih, a upravo je to i ono u što smo se zaljubili, uz što smo odrastali i što ne prolazi… bespoštedna borba momaka u plavom, bitka za svaku loptu, duel, svaki centimetar terena jer je to ono što nas odvaja od drugih, običnih klubova.
Ostanimo Chelsea!
Odrastao podno Promine, s trenutnim prebivalištem u Splitu. Jedina plava koju priznaje je ona na dresu Chelseaja i DOŠK-a iz Drniša, a jedini nogometni bog za njega je Frank Lampard. Čvrsto je na zemlji, realan i objektivan osim kada razmišlja o trenerskom pozivu. S obzirom na propalu karijeru nogometaša smatra da mu se negdje mora vratiti, pa sad... Besprijekoran taktičar o kojoj god se igri radilo, pobjeda je imperativ!
