U fokusu: Resetiranje

U fokusu: Resetiranje
October 20 21:56 2017

Recite mi da sam lud i da nemam pojma što pišem, ali to je to. Došao je trenutak, odnosno period u kojemu će Antonio Conte morati dečkima reći “momci nema više zezancije” Onaj čuveni “switch” od prošle godine poslije poraza od Arsenala, gotovo je savršena preslika za razočaravajući poraz od Crystal Palacea za vikend

Izuzetno sam sretan što se poraz dogodio jer sada na scenu stupa Conte koji u ovom trenutku mora sve svoje trenerske adute i vještine ubrizgati u ekipu. Također, dobra je stvar što uživanja u slavi više nema. To bi bilo to. Nećemo se zavaravati, Chelsea od pobjede nad Atleticom izgleda loše. Zašto momčad sa manjkom elana uz ozlijede ne uspijeva pokriti sve deficite. Naime, najviše se piše o relativno nedovoljno odrađenom ljetnom prijelaznom roku kao glavni razlog zašto ekipa ne uspijeva cjelovito stati na noge. Oko toga možemo razgovarati. Chelsea je u pravilu doveo igrače sa velikim potencijalom u vidu Morate, Rüdigera, Bakayoka, Zappacoste koji još moraju dosegnuti svoj plafon. Međutim, svi oni su u principu samo nadomjestak što znači da ne stvaraju dubinu, nego su dovedeni reaktivno. Pozabavio bih se time nekom drugom prilikom, jer ne smatram da je to osnovni razlog zašto Chelsea nije na potrebnoj razini. Više sam privržen tezi da ekipa još uvijek pokušava živjeti na staroj slavi. Dakle, potpuno identična situacija kao za vrijeme Josea Mourinha kada se ekipa doslovno prošetala do naslova, zatim dobila manjak motivacije i kasnije potonula. Dakle, upirati prstom u pojedince definitivno nema smisla. Ako ekipa nije homogena kao cjelina, onda nema previše filozofiranja. Tako da nedostatak elana, želje i htijenja nije ni preslika prošle sezone kada smo gledali gladni Chelsea, željan izazova i dokazivanja.

STAMFORD

4 utakmice, 4 boda, 4 zabijena i 4 primljena gola. Da, to je Chelseajev učinak na Stamford Bridgeu. Porazi od Burnleyja i Cityja, remi protiv Arsenala te jedna jedina pobjeda protiv Evertona mizeran je učinak. Iz sezone u sezonu u najavama, analizama, tekstovima uporno naglašavam da je za Chelsea neophodno osigurati veliki broj bodova na domaćem terenu. Prošle sezone bilo je vidljivo što to zapravo znači. Dominacija na Stamfordu nešto je što Chelsea definitivno treba. Gostujuće utakmice nemaju taj karakter, jer često se dogode nepredviđene okolnosti koje mogu izmijeniti tijek utakmice. Vratio bi se kratko na prošlu sezonu i samo mali podsjetnik da je Chelsea bio najefikasnija domaća ekipa. Je li to kasnije uvjetovalo naslovu prvaka? Zasigurno jest. Stamford Bridge je bio prava riznica bodova. I ne samo to. Činjenica da je Chelsea slavio protiv svih izravnih konkurenata za naslov osim Liverpoola u onom inferiornom periodu jasan je pokazatelj da “utjelovljenje” tvrđave doista ima svoje pokriće. Conte je tako potpuno demolirao svoje konkurente sa jasnom porukom tko je gazda. Da se poigramo brojkama i onime “što bi bilo kad bi bilo”, poraz od Burnleyja je neprihvatljiv i nema nikakvo pokriće. Ekipa koja je znatno oskudnija i kvalitetom i talentom ne može samo tako uzeti tri boda na Stamfordu. Premda možemo razgovarati o toj utakmici kao jednoj od tisuću u kojoj se dogodi senzacija, prosipanje bodova na takav način nije nimalo ugodno. A ni korisno. Pogotovo ne doma. Poraz od Cityja druga je priča. Kada vas ekipa taktički i igrački nadigra, ništa osim čestitke protivniku nije potrebno. Kada skup takvih individualaca sa podjednakom kvalitetom prezentira takvu partiju, onda rezultat ima pokriće. Slično možemo reći i za Arsenal. Iako Chelsea nije poražen, Topnici su zasigurno bolje i sretnije prošli znajući da su na teškom gostovanju izvukli barem bod. Chelsea nije kapitalizirao prividnu prednost domaćeg terena u derbijima protiv Cityja i Arsenala i to je činjenica. Ruku na srce, nije odigrao ni posebno dobro.

Usporedivši sa prošlom sezonom u kojoj su na Stamfordu padali SVI konkurenti osim Liverpoola, sada previše manevarskog prostora naprosto nema. Ne bude li Chelsea dominantan na domaćem terenu, šanse za bilo kakvu obranu naslova padaju u vodu. 4 od mogućih 12 bodova nam govori da je 8 bodova na Stamfordu u pravilu otišlo u vjetar. Jer da nije, sada bismo komfornije obitavali na tablici bez stresa hoće li se City i United odvojiti ili neće. Poruka dvojca iz Manchestera je jasna. Da bi ušao u razgovore za obranu naslova, Chelsea jednostavno mora imati barem 80% pozitivnog učinka na svom terenu.

DALEKO ILI PREDALEKO?

Manchester City i Manchester United otišli su na 9, odnosno 7 bodova u vremenskom periodu od devet odigranih utakmica. Ozbiljna prednost uz ozbiljnu poruku jasan je znak da su Pep i Jose bili jako uznemireni nakon Conteovog trijumfa. Smatram da su Chelsea, City, United i Tottenham i dalje A klasa što se Premiershipa tiče. Respekt Arsenalu i Liverpoolu, ali oni već godinama nemaju potrebnu kompetenciju biti u razgovorima za vrh. Ako pogledamo da je u kratkom vremenskom roku City otišao jako daleko u odnosu na konkurente izuzev Uniteda, onda je jasno da presuđuju finese. Chelsea se u principu ne nalazi u alarmantnoj fazi, premda velika većina navijača namjerno pokušava animirati stanje neslaganja i sukoba unutar kluba. Naime, da se svi i složimo sa tezom da prijelazni rok nije idealno odrađen i da su ozlijede Morate i Kantea učinile svoje, nepobitna je činjenica da su na rosteru i dalje igrači koji u svojim nogama imaju dva naslova prvaka. Dakle, u globalu su to igrači sa pobjedničkim mentalitetom. Peto mjesto uz gotovo pa siguran prolaz u knock-out fazu Lige prvaka samo po sebi nije (pre)loš poduhvat. Ono što u cijeloj priči sumanuto stavlja Chelsea pred zid jesu očekivanja. Conte i igrači to jako dobro znaju.

Manchester City trenutačno je najdominantnija ekipa u Europi. To je činjenica. Igraju dobro, dominantni su, drže kontinuitet i zasada izgledaju kao momčad koja nema nedostataka niti u igri niti u rosteru. Ono što može zabrinjavati nakon ovih osam kola jest tendencija. Kako i zašto baš tendencija. Premda se ona temelji više na pretpostavkama nego na činjenicama jer osam kola je vremenski period vezan za manji uzorak, mislim da je ona iznimno važna iz razloga što nam predočava određene vjerojatnosti. Tako je vjerojatnost prema mom viđenju takva da će prosipanje bodova u kontekstu Cityja (barem za sada) biti najmanje zastupljena. Drugim riječima, druge će ekipe biti sklonije odigrati neriješeno ili izgubiti. Isto tako, vidjeli smo da City ima najviše postignutih golova što nam implicira pretpostavku da će sa većim brojem zabijenih pogodaka recenzirati i veći broj pobjeda. Osim toga, Guardiola i Mourinho imaju jako široke rostere tako da je sasvim jasno da su poduzeli sve da bi se domogli naslova.

Chelsea da bi se vratio na pobjednički put mora uhvatiti potreban kontinuitet. Dakle, biti uvjerljiv na Stamfordu, u malim utakmicama te kompaktan u derbijima. Tri poraza su granica. Naravno, ništa što već nismo gledali, ali sa ovakvim Manchesterima koji su vidno gladni, Conte treba donijeti odluku. Hoće li se zadovoljiti plasmanom u top 4 i gornjem domu Premiershipa te napasti Ligu prvaka ili će dati jednaki fokus u oba natjecanja.

ZAR OPET?

Chelsea ove sezone (opet) ima dva problema. Prvi je obrana, drugi je bezrazložno izostavljanje posjeda kao temelja igre. Gary Cahill više nije startni materijal. Nije ni škart, ali da se ne hvalim, na početku sezone sam pisao da može poslužiti isključivo kao rotacijski igrač. Razlog je jednostavan. Cahill nije pokretan stoper. Današnja modernizacija u nogometu, točnije u defanzivnom dijelu nalaže da svaki obrambeni igrač mora biti sposoban igrati s loptom u nogama te biti u stanju igrati sve pozicije. Cahill nije ni jedno ni drugo. To je arhaični, klasični engleski kovani igrač koji je naučen na skok igru i pridržavanje samo masivnijih napadača koji nemaju tehničku kvalitetu. Dakle, Gary jednostavno ne može pokrivati veći dio prostora jer je trom. U toj priči mi nije baš jasan Conte. Antonio Rüdiger pokazao se kao potencijalno vrlo isplativo pojačanje. Uz odličan atleticizam, lateralno kretanje te sposobnost da igra s loptom u nogama bez stresa, nije mi logično da ne igra.

Trojka Luiz, Azpilicueta i Rüdiger nekako izgleda najkompatibilnije. Luiz je fluidan u igri s loptom kao pokretač i svakako ima jako dobar pregled igre. Azpilicueta je fleksibilan, a Rüdiger donosi “mišiće”. Da se osvrnemo na širi aspekt, obrana nije na razini prošlosezonske. Ne mogu predvidjeti do kada će to trajati, međutim nešto se mora mijenjati.

Druga stvar koju sam primijetio jest Conteovo olako odustajanje od 3-4-3. Conte pokušava sa 3-5-2 formacijom sa tri veznjaka u sredini i dva beka praktički osuditi Moratu i Hazarda da igraju sami u napadu. To može upaliti jednom kao što je to bio slučaj protiv Atletica, ali u suštini to je neprihvatljivo. Chelsea je prestao težiti pozicijskom nogometu. Tražio sam momente gdje ću to izbjegavati, ali nestao je 3-4-3 sustav. Bakayoko, Fabregas i Kante/Luiz smetaju jedan drugome. Usko stajanje u liniji možda je u teoriji dobar način kako natjerati protivnika da kruži, ali za izgradnju nekakvog shodnog napada nema smisla. Conte se definitivno mora okrenuti igranjem sa dva krila. Dakle, Hazard i Pedro kao potpora Morati najbolje bi se uklapala ka težnji da se kroz posjed, odnosno napadački pristup momčad orijentira na ofanzivu. Chelsea je najbolje izgledao kada je težio biti opasan sa svih strana. Da se još konkretno osvrnem na 3-4-3, bočni igrači odlično bi služili kao ispušni ventil u posjedu. Moses i Alonso bili su savršeni igrači iz drugog plana. Hazard i Pedro/Willian tako bi izbjegavali dupliranja protivnika, a dodatna potpora na stranama zadržavala bi Chelsea u zadnjoj trećini. Chelsea nije trpio biti kažnjen jer Conte je uvijek težio imati opreznost. Veznjaci su držali liniju, tako da sa praktički 5 igrača nema prevelike opasnosti da protivnik kažnjava tranzicijom. I to je nestalo. Raznolikost, posjed od 60%, stalna kretanja Pedra i Hazarda u međuprostoru, kreiranje prilika. U principu, Chelsea treba raznolikost koju sada nema.

BONUS QUESTION

Postoji li pravi lider u momčadi nakon Johna Terryja koji će podviknuti kada treba?

  Categories:
view more articles

About Article Author