U fokusu: Conte i razina broj dva

U fokusu: Conte i razina broj dva
July 09 16:14 2017

Osvajanjem prvenstva Chelsea nije došao u poziciju da uživa u kraljevskom tretmanu. Usudio bih se reći da je (prilično) neočekivanim trijumfom postavio letvicu više, kako sebi, tako i drugima. Sportskim riječnikom rečeno, da bi ponovio uspjeh mora biti još bolji.

Premiership je takvo okruženje. Nema uživanja u idili, sve se brzo mijenja i predsezona već kuca na vratima. Ključni lik cijele priče Antonio Conte susrest će se sa još većim izazovom nego prije. Ako je prva sezona bila ispit pred fakultet, onda će ova biti ispit za diplomu. Jer, Conte više nije niti reformator niti otočka senzacija. Svi sada znaju tko je on. Obično u Premiershipu svakodnevno osvanu određene trenerske ličnosti koje se ističu karizmatičnosti ili nekom čudnom pozitivnom energijom koja se prenosi na simpatije naroda. Takve su faze uglavnom prolaznog karaktera jer ta uvodna zaljubljenost koja okvirno traje jednu sezonu, brzo se pretvara u svojevrsni pritisak jer sav taj kult “good guya” pada u zaborav ako se očekivanja ne poklapaju sa rezultatima. Svi se sjećamo velike pompe koja je vladala za vrijeme dolaska Jürgena Kloppa u Liverpool. Brzo se to pretvorilo u otočku svakodnevicu jer Klopp osim atraktivnog Liverpoola nije napravio momčad. Ista je stvar, samo sa ‘happy end’-om vladala i u odajama Claudija Ranierija, no Leicester je danas stvar zaborava.

Antonio Conte također je stvorio sliku drugačijeg. Ne zato što je htio, već zato što je morao. Uostalom, sva ta njegova perfekcija dio je njega, a upravo je ona običnom puku itekako zanimljiva. Sada kada je sebi stvorio identitet talijanskog luđaka gladnog pobjeda, na njemu je da održi taj trend. Možda ću pretjerati ako kažem izgraditi novu povijest, no zašto bi to bilo nemoguće. Svi poznaju njegov način rada koji se sastoji od upijanja, djelovanja, težnjom za boljim i inovativnosti. To više nisu novosti. To su činjenice koje ga tvore, a on po prvi puta u karijeri ima uvjete bez limita. Ako vas bodu oči ti limiti koje ističem, oni su kroz trenersku karijeru Don Conteonea vrlo očiti. Naravno, ne leže u njemu kao treneru, već u uvjetima koje je imao u Juventusu i talijanskoj reprezentaciji.

Iako je sa Juventusom započeo svoj uspon i ostavio momčad sa jasnim postulatima koji se vide i danas, u sezonama prije nije imao uvjete u kojima će uprava Bianconera, kao danas Massimilianu Allegriju dozvoliti da potroši stotine milijuna eura na pojedince. Conte si nije mogao priuštiti igrače od 90+ milijuna eura kao što je to slučaj danas. Daleko od toga da je Juventusova kupovna moć bila slaba, no tadašnji se Juventus bazirao na većinom domaćim igračima te pokojem ‘većem’ transferu. Ipak je tendencija bila da pod Conteove ruke dođe materijal koji će kasnije biti fino obrađen u vrhunskog igrača kao što su to postali primjerice Arturo Vidal ili Stephan Lichtsteiner. Premda je Juventus izgledao odlično, Liga prvaka je pokazala zašto Barcelona, Bayern i Real imaju ono nešto. Često je to nešto bilo pojedinac od cca. 40+ milijuna eura što Juventus nije imao.

Talijanska reprezentacija dala je svoj maksimum na proteklom Europskom prvenstvu. Conte je iz nje izvukao sve što je mogao. Ipak, limiti su i dalje zapriječili njegov put. Nedostatci prave špice, izostanci stožernih igrača, manjak kreativaca i driblera. Sve su to prepreke s kojima se susreo. Vidno osuđen da od ‘govna’ napravi pitu, naletio je na Njemačku koja je, na njegovu nesreću ipak bila prejaka. Ono u čemu je uspio jest činjenica da je otišao iznad limita, a samo su okolnosti spriječile da plasman Italije bude iznad četvrtfinala. Ono što je Conte najbolje radio u čitavoj priči jest izvlačenje maksimuma. Međutim, što kada je taj maksimum uvijek limitiran sporednim stvarima.

Dolazak u Chelsea je za njega sasvim druga priča. Tu nema limita i to je njegova najveća snaga. Samo će ekstremno zatucani ljudi povjerovati u glasine oko njegovog nezadovoljstva. Bura koja se prošlih tjedana nadigla oko toga da je Conte nezadovoljan je klasična medijska floskula koja se kosi sa svim činjenicama. Apsurd je da uprava ograničava Conteu slobodu oko dovođenja igrača. Kojemu je to treneru Chelseaja uprava ikada ograničavala dovođenje igrača? Zar jednostavan klik na Transfermarkt dovoljno ne pokazuje da svaki trener redovno dobiva stotine milijuna da dovede koga god poželi. Zar statistika koja kaže da je Chelsea u zadnjem desetljeću top 3 potrošač u prijelaznim razdobljima nije jednostavan argument za apsolvirati činjenicu da nema apsolutno nikakve barijere između trenerskih želja i volje uprave. Zašto bi, tobože, Roman Abramovič stegao remen kada ekipa djeluje dominantno i zapravo nikada bliže da uzdrma i zakomplicira borbu za Ligu prvaka. Tako da možemo odbaciti floskule i teze kvazistručnjaka koji vole unijeti žutilo pred novu sezonu. To što je Chelsea prilično rezerviran, barem za sada, ne znači da neće dovesti nikoga. Hoće. Pitanje je samo koga i kada će biti službeno predstavljeni. Da podvučem digresiju, sezone 2013/14. o našim transferima se nije pisalo puno, a onda su se odjednom nanizali transferi Fabregasa i Coste koji su kasnije manifestirali put do naslova. Dakle, nema nikakvog razloga da Conte bude ograničen, na bilo koji način.

Ekipa je potisnuta na noge. Naslov prvaka je načinio put kojim Conteov Chelsea ide. Prva faza je iza ekipe. Sljedeća razina je Liga prvaka. Broj utakmica će se povećati, a sve ono što se radilo prošle sezone, morati će se raditi još bolje. Ne zato što se nastupa u Ligi prvaka, već zato što Liverpool, City, United i Tottenham sigurno neće sjediti skrštenih ruku. Chelsea nije dosegnuo svoj maksimum i to svi znamo. I Conte to zna.

Chelsea je unaprijeđen i konstruiran na sasvim drugim temeljima nego li za vrijeme Mourinha. Od mentaliteta, pa sve do taktičke izvedbe, promjene su rađene po mjeri pojedinaca. No, to što je znatno unaprijeđen ne znači da je došao do svog zenita. Ne, on tek mora doći sa predstojećom sezonom. Primjera radi, Jürgen Klopp nije uspio to isto sa Liverpoolom. Sve je to bilo divno, krasno za Redse, ali na formiranu jezgru izostali su određeni dijelovi i sve je u konačnici rezultiralo jednim velikim ništa. Može Liverpool biti ‘Run&Gun’ mašinerija koliko hoće, ali sva ta atraktivnost pada u vodu ako se dobivaju samo bitke. Rat su izgubili.

Naravno, jedna od osnovnih stvari za Chelsea ovog ljeta su pojačanja. Ne želim unaprijed pisati o imenima, ona će dobiti dio mog vremena kada budu službeni. Do tada, ostaje vidjeti koji su prvi potezi. Prije svega, rotacija će morati biti povećana, samim tim i obujam novih igrača. Sadašnjom rotacijom u kojoj su zapravo jedine uzdanice s klupe Fabregas, Pedro, Willian ne dolazi se u mogućnost držanja kontinuiteta. Pogotovo ne zbog broja utakmica i četiri natjecanja u kojima Chelsea nastupa. Dakle, okvirni broj od četiri do pet novih igrača je sasvim realan. Okosnica je tu. Jezgru čine Eden Hazard, N’golo Kante i David Luiz. Sasvim je jasno da su oni pojedinci koji drže linije i ističu se svojim kvalitetama. Eden je klasa za sebe u napadačkom i kreativnom dijelu, N’golo je osigurač i radilica, a Luiz moderni stoper od kojeg sve kreće. Sa takva se tri igrača dalje može raditi što hoće. Od prilagodbe sustava do komplementarnosti sa suigračima, Chelsea uvijek sa njima može raditi iskorak u bilo kojem smislu. Tako da su ti temelji na kojima se svode sve sporedne stvari.

Osim novog napadača ili veznjaka, prva postava neće biti dirana. To je jasno. Ono što će Contea staviti na kušnju jest raspored minuta. Dakle, kako pronaći balans u potencijalnom tjednu kada poslije srijede ili utorka dolazi vikend gostovanje ili derbi. To je zapravo jedina stvar koja me zanima kada krene onaj poznati otočki raspored. S obzirom da neće biti u mogućnosti izvesti ‘drugu’ ekipu netom nakon poneke bitne utakmice, ključ leži u rasporedu minuta koji ovisi o širini rostera. U globalu, Chelseaju će nužno trebati ‘više’ “Williana, Pedra i Fabregasa” koji su se pokazali kao sjajni rotacijski igrači bilo da su starteri ili kao osvježenje s klupe, često su mijenjali tijek zbivanja na terenu. Njihova sposobnost da se podrede ekipi od njih je stvorila igrače kakve Conte treba. Pouzdane i predane. Iako bi za svakog od njih u 90% slučajeva bilo mjesta u gotovo svakom europskom klubu višeg ranga, Chelsea je s njima dobio učinak. Konkretno, ulasci s klupe znali bi mijenjati strukturu ekipe na taktičkoj bazi. Fabregas bi unosio stabilnost u posjedu i više kreacije u okolnostima kada Chelsea traži zgoditak. Također, Pedro i Willian bi unosili svježinu i dodatnu prodornost na strani. Sve su to stvari koje u utakmicama nerijetko stvaraju prevagu. Takvih igrača Conte neosporno mora imati.

Izvjesno je kako će pojačanja biti, ali puno je važniji odgovor igrača koji su jedni od favorita u ligi, a ne treba naglašavati koliko će bitna biti Liga prvaka. U igračkom smislu Conte ima prostora za napredak. Neki od prioriteta su svakako integriranje novog napadača u sustav, te ostalih pridošlica koje moraju što brže i nadasve produktivnije odraditi adaptaciju. Svi preduvjeti su tu. Nema sumnje da Conteov Chelsea može biti još bolji nego što je bio. Odgovor će ponuditi vrijeme.

  Article "tagged" as:
  Categories:
view more articles

About Article Author