Iza simpatičnog naglaska u izgovaranju engleskog jezika najčešća fraza Antonia Contea bila je – ‘work’.
Može li poželjnije za ekipu koja želi biti u konkurenciji za vrh bez prevelike pompe kao za vrijeme Josea Mourinha? Conte je prihvatio izazov samouvjereno. Iako je početak bio ‘prošaran’, zapravo obilježen konstantnim kardinalnim greškama u obrani, Conte je pokazao da se ne libi raditi promjene iz temelja.
Ono što je svakako veliki dašak optimizma za navijače je činjenica da Talijan razmišlja i djeluje, rotira i prilagođava se situacijama. Tako je Chelsea na igračkom planu od standardne postave s 4 igrača u zadnjoj liniji postao talijanska verzija engleske ekipe. Poslije utakmice s Arsenalom, koja je bila sve samo ne nešto čega će se navijači rado prisjećati, bilo je jasno da Conte ima što raditi s pomoćnicima.
Naravno, preispitivanja nisu zaobišla ekipu koja je u tradicionalno izobličenom medijskom svijetu postala nedostojna i nekompetentna. Sama pomisao da su se navijači Arsenala ‘kesili u lice’ spremajući razne pošalice i poniženja izaziva enormnu količinu bijesa. Kako okarakterizirati situaciju u kojoj se pobjeda u derbiju smatra jednako bitnom kao pobjeda za naslov?
No, dosta o Arsenalu. Poslije njih bilo je vrijeme za zaokret, a nakon Hull Cityja neke su se stvari pojavile kao rješenje. Pisao sam poslije utakmice s Hullom da je nova 3-4-3 formacija zalog optimizma za Chelsea jer je predstava na terenu djelovala jako dobro. Nekoliko tjedana kasnije, nakon četiri uzastopne pobjede, s četiri ‘clean sheet’-a te četiri dominantne partije prožete s gol razlikom 11-0, uz tri od četiri pobjede nad ozbiljnim ekipama, možemo konstatirati da Conte zna što radi.
4-1-4-1 sustav nije ispunio normu. Dovoljno je spomenuti statičnost u napadu, greške u obrani i preveliku ovisnost o prednjoj trojci naprijed. Nagovještaj trenera da postoji mogućnost igranja s trojicom nazad izašla je na svjetlo dana od Hull Cityja pa sve do danas.
3-4-3 formacija. Veliki dobitak jest svakako sigurna obrana. S obzirom da John Terry i Kurt Zouma tek dolaze u konkurenciju za početni sastav, odličan je pogled na četiri utakmice bez primljena gola. Branislav Ivanović više nije starter. Uz Davida Luiza i Garyja Cahilla, Cesar Azpilicueta dobio je ulogu braniča. Klasični taktički potez Contea. Cesar je izvrstan defenzivac. Fizički nije osobito impozantan, no najveća mu je prednost brzina i fenomenalno pozicioniranje. Zaista, sjajan je na nogama, odlično se postavlja i rijetko ispada iz igre. Za Chelsea je bitan jer može dobiti duele protiv brzanaca (npr. Coutinho, Nolito, Son) jedan na jedan, kao i preuzeti napadača. Dobar je s loptom u nogama, no kad smo već kod njegove uloge, generalno se ona odnosi na želju Contea da brojčanim putem s tri igrača u zadnjoj liniji osigura sigurnost.
Napisao sam nakon Hulla da su tri stopera više od dva i premda zvuči kao logička pitalica za prvi razred osnovne škole, baza svega je nekakva osnova iz Juventusa i talijanske reprezentacije u kojima su tri igrača nazad obranu činila kompaktnu i često puta netaknute mreže.
Bekovske pozicije dobili su Victor Moses i Marcos Alonso. Budući da obojica igraju sjajno, vrijedi i za njih nešto reći. Moses je svakako veliko otkriće u novoj ulozi. S obzirom da je fizički snažan i vrlo brz, od predvidljivog krilnog igrača razvio se u beka sposobnog da igra u oba smjera jednako dobro i kvalitetno. Prema naprijed služi kao potpora Willianu i Pedru i igri ‘dva na dva’. Također, može driblingom stvoriti prostor za ubačaj ili se naći iza leđa čuvara ako ode u sredinu.
Marcos Alonso je također dobro pojačanje. Osim činjenice da je, za razliku od Mosesa, nominalno lijevi bek, radi jednako dobar posao na svojoj strani. Mogu zaključiti da je vrlo inteligentan igrač. Ne posjeduje iznimnu brzinu, ali to nadoknađuje odličnim tajmingom. Ima nešto u sebi što ga čini svojevrsnim nasljednikom Paula Ferreire.
Bez lopte, Chelsea ima prilagodljivost da se transformira u 5-4-1 ako se Alonso i Moses povuku. Pet igrača u liniji ima za posljedicu dupliranja krila i tjeranje protivnika da kroz sredinu pokušava graditi prilike. Tu su Kante i Matić kao elitni veznjaci bez lopte u apsolutnoj prednosti.
Conteova škola je svakako ta gustoća u igri bez lopte koja implicira kontre i polukontre u kojima Kante najčešće bude okidač do Hazarda i Williana koji napadaju iza leđa obrani. Pozitivna stvar jest ta što u 3-4-3 Willian i Eden (uz Costu) znaju promijeniti kretanja i zatvarati centralni dio što onemogućava protivniku da lopta dođe do veznjaka.
Neki će reći da Conte pokušava od Chelseaja napraviti Juventus. To nije točno, no ne možemo demantirati vidljive finese i postulate koje primjenjuje u igri Chelseaja. Prije svega, Juventusov nogomet se nije temeljio kroz 3-4-3 već kroz igru s dva napadača bez klasičnih krilnih igrača. Dakle, sve što je kretalo, odnosilo se na Pirla, Vidala, Marchisija i Pogbu koji su kroz tehničku stabilnost gradili igru. Kod Chelseaja je drukčije jer se otočki nogomet puno bazira na krilima. Ipak, bitno je uočiti par segmenata.
Prvi jest širina. Mnogi zaboravljaju da Conte puno pažnje posvećuje širini. Dakle, da lopta brzo mijenja strane. Matić, Kante, Alonso i Moses u istoj liniji osiguravaju protok lopte. Pritom treba obratiti pozornost na Hazarda i Williana koji onda tvore 3-6-1. Dakle, šest igrača oko sredine terena te uloga Diega Coste da se u napadu izvlači ili služi kao mamac za dubinu. Protiv takve postave brojčanost Chelseaju omogućava da po izgubljenoj lopti brzo mogu istu vratiti u posjed. Osim toga, smanjena je opasnost od kontri, a tri igrača iza opet garantiraju optimalnu razinu sigurnosti. Ono što je novost u igri je intenzitet koji je na znatno višoj razini od one iz prošlog sustava. Igrači dobro trče, stvaraju pritisak kad god je moguće i dobro izlaze u akciju.
Da se vratimo malo na igrače; ne treba puno isticati pojedinačno ničiju ulogu. Unatoč tome, treba reći da je Hazard i dalje najbolji igrač Premier lige (kada je u formi), Diego Costa je momentalno top napadač dok je Kante primjerice reinkarnacija Claudea Makelelea.
Vidi se da momčad igra s puno samopouzdanja te da je Conte svojom ulogom i karizmom svakako pozitivno djelovao na igrače Ipak, prostora za napredak ima. Prije svega, skrenuo bi pozornost na Terryja i Zoumu koji imaju realne šanse da mogu biti starteri. Posebno se to odnosi na Zoumu koji je igrač čudesnih fizičkih predispozicija. Vrsni atleta, odličnog skoka i dominacije u duelu.
Sve svoje mane u igri s loptom maskira pokretljivošću pokrivanjem prostora. Kada dođe u pravu formu trebao bi biti u prednosti nad Cahillom koji, iako trenutno igra solidno, i dalje nije igrač kojem bi dugoročno povjerio stopersku ulogu.
Okrenimo se za kraj malo mogućnostima i rezimeu dosadašnjeg dijela prvenstva. Nitko se nije nametnuo. Velika gužva vlada u vrhu i svatko od prvih pet ekipa može biti legitiman kandidat za naslov. Chelsea je novim sustavom postao ozbiljan kandidat premda nije bio osobito istaknut kao netko tko bi mogao ići do kraja. Tako se Sir Alex Ferguson malo zaletio podcijenjivši trenersku veličinu Antonia Conte te precijenjivši mogućnosti Uniteda i Josea Mourinha. Trenutno od prvih pet ekipa nitko ne posjeduje nikakav ‘x faktor’ da bi se stvorila slika o njemu kao krajnjem favoritu.
Naslov će osvojiti ekipa koja bude najefikasnija kod kuće. To je neki objektivni sud. Dosadašnji rad Contea sa sigurnošću možemo ocijeniti kao vrlo dobar.
Talijanski duh zaista ima nešto dobro u sebi.
Neslužbeni mozak Udruge, pravi antipod tezi da su Chelseajevi navijači ordinarni imbecili. Obožava Chelsea, a ni Vuco mu nije mrzak. Dok drugi gledaju utakmicu i razbijaju krigle piva o glavu, on vrijedno na Facebooku prenosi događanja s terena vjernom plavom puku. Ljepši spol tvrdi da je on jedan od glavnih razloga zašto im na okupljanjima pogled s televizora bježi negdje drugdje. Na histerični smijeh ostatka redakcije...
