Antonio Conte uspio je riječi pretvoriti u djela. Premda je pobjeda nad Hull Cityjem mali uzorak, od nekuda se mora početi.
4-1-4-1 formacija ispostavila se kao neizbalansirana. Strukturni problemi u obrani i nepovezanosti u napadu te prevelika ovisnost o Willianu i Hazardu jednostavno su se prezentirali kao nešto s čim Chelsea nema mogućnosti za proces napretka. Arsenal je samo demonstrirao sve negativne strane tog sustava.
Prije nekoliko tjedana, Conte je dao naznake da je 3-4-3 formacija izgledna kao opcija. Pritom je, nakon negativnih igara, dao jasnu poruku da se naporno radi, baš kao što je preuzimao odgovornost na sebe.
U utakmici protiv Hulla, Chelsea je uspješno položio prijemni test. Igrači kao da su shvatili koliko je problema prisutno pa su svi na kolektivnoj razini odigrali odlično. Conte je shvatio da obrana mora dobiti na sigurnosti, stoga je izbacio Ivanovića, postavio Azpilicuetu i Alonsa. Igra s Cahillom i Luizom svakako je kocka, ali se uvrštavanjem Azpilicuete kao dodatnog stopera taj problem isplatio jer s trojicom u zadnjoj liniji Chelsea je izgledao sigurno, bez osobitih neugodnosti.
Tako je kronični problem propusnosti iza leđa Cahilla i Luiza saniran Azpilicuetinim postavljanjem. Nešto slično sam vidio kod Pepa Guardiole u Bayernu kada je David Alaba igrao stopera, također u 3-4-3 sustavu. Igra s tri stopera u principu je Conteov forte. Ipak je Conte Talijan i svoju reputaciju i reinkarnaciju Juventusa bazirao je na igru s tri stopera.
Odgovor na pitanje “Zašto tri u zadnjoj liniji?” prilično je jasan i logičan. Tri iza su više od dva i sama brojčanost i raspoređenost je nešto što osigurava sigurnost. Dodatni je plus svakako transformacija u eventualnih 5-4-1 (ako pretpostavimo da su bekovi povučeni). Marcos Alonso i Victor Moses zaigrali su bekove. Pozicionirani su bili nešto visočije, ali su uspjeli zatvarati protivnička krila.
Posebno se istaknuo Alonso. U Premierligaškom debiju odigrao je sjajnu utakmicu. U oba smjera je bio jako aktivan, dobro je pokrivao svoju stranu, bez greške. Jedan svestrani ‘two-way’ bek koji se profilira kao figura koja bi mogla biti ustaljena.
Moses i Alonso su tako konstantno bili u mogućnosti pridodavati se iz pozadine ili služiti kao pas opcija. Na jednoj strani su Matić, Hazard i Alonso radili brojčanu premoć i situaciju 3 na 2. Konkretno – Matić bi dodao loptu Alonsu u zoni oko centra, Alonso bi je povukao i pronašao Hazarda. Eden bi navukao dvojicu, zastao i proslijedio loptu do Alonsa koji bi imao slobodni prostor za ubačaj ili povratnu loptu za novu akciju. Poanta je ta da bi Chelsea zadržao loptu u protivničkoj zoni od 20 metara. Također, u fazi obrane, povlačenje bekova stvorilo bi situaciju u kojoj bi Chelsea izgledao 5-4-1 ako bi Hull ušao dublje u zonu.
Isto su na drugoj strani radili Moses, Willian i Kante, samo s više izolacija Mosesa te drugačijoj roli Williana.
Conte je konačno dodirnuo i moje uzaludne misli pa je Williana gurnuo prema sredini. Brazilac je bio poput lažne desetke, samo s više mijenjanja mjesta i odlazaka na krilo. Grijeh je ne koristiti Willianovu startnu brzinu i agilnost. To je igrač tempa i ritma, čovjek koji unosi dinamiku, bilo da se radi o napadima preko tranzicije ili na postavljenu zonu. Znaš da će se otvoriti, ponuditi, dati kvalitetnu loptu, predriblati i slično. To je njegov forte jer je vrlo fleksibilan igrač koji nije samo obični brzanac prikovan na krilu koji će forsirati dribling udesno. Uloga u sredini omogućuje da Willian probija nekoga od veznjaka jer brzinom to može.
Willian i Hazard bili su prve violine tog sustava. Stalno su se kretali, probijali linije, radili višak. Jednostavno je sve funkcioniralo. Conte stavlja naglasak na njih i na Diega Costu jer su to igrači koji prave razliku. Individualna kvaliteta Hazarda i Williana duže je vremena pokretačka snaga. Chelsea s takva dva igrača uvijek ima mogućnost stvarati višak jer su obojica sposobni izbaciti dvojicu igrača bilo kada.
S druge strane, Conte je ponovno bio jako “pametan”. Nemanja Matić nije ‘box-to-box’ veznjak. Nikada to nije bio niti će biti. Uloga u 4-1-4-1 formaciji bila je taktički promašaj. Matić ne može igrati više pozicioniran. Na toj poziciji igraju pokretljiviji igrači, s motorikom i koji mogu i znaju odigravati. Igra u toj formaciji bila je sinonim za statičnost. Conte je raširio Kantea i Matića, dao im podjednaku ulogu da distribuiraju loptu. S obzirom da su fizički stabilni, dobili su more duela i uzeli mnoštvo lopti. Koliko god kritika dali Matiću odigrao je odličnu utakmicu. Kante je bio standardan.
3-4-3 mora se pokazati protiv ekipa s karakterom. Dakle, protiv onih koji preferiraju posjed i koje vole napasti, a uz to imaju određene mehanizme i igračke filozofije. Nije mi se naročito svidjelo par situacija u kojima Matić i Kante stoje blizu jedan drugoga, baš kao i par nepotrebnih driblinga Mosesa.
Ipak, najbolje od svega je clean sheet. Toliko riječi i kritika na račun obrane, a ona je odigrala vrlo dobro. Ne primiti pogodak je svakako imperativ koji se sam po sebi nameće kao racionalno razmišljanje. Chelsea je bio kompaktan. Primijetio sam konstantan sustav markiranja gdje bi Chelsea tjerao na pritisak i brzo osvajanje lopte.
Da rezimiramo, 3-4-3 prividno je sustav koji je nešto sofisticiraniji od 4-1-4-1 formacije. Dakle, razgovaramo o taktičkoj odluci u kojoj je Chelsea bio dominantna momčad. I to ne samo rezultatski. Tečna igra, uz dosta kretanja i dobrog protoka lopte temelj je kojeg Chelsea mora nadograđivati.
Bez euforije, ali s nadom u bolje sutra.
Neslužbeni mozak Udruge, pravi antipod tezi da su Chelseajevi navijači ordinarni imbecili. Obožava Chelsea, a ni Vuco mu nije mrzak. Dok drugi gledaju utakmicu i razbijaju krigle piva o glavu, on vrijedno na Facebooku prenosi događanja s terena vjernom plavom puku. Ljepši spol tvrdi da je on jedan od glavnih razloga zašto im na okupljanjima pogled s televizora bježi negdje drugdje. Na histerični smijeh ostatka redakcije...
